Pišući o jednoj od brojnih generacija koje je izvela kao razredni starješina, nastavnica srpskog jezika Ljiljana Bijelonjić iz Sitneša kod Srpca nije samo opisala odnos između nastavnika i učenika već je sačuvala sve najljepše elemente vaspitanja i obrazovanja i ukazala na tradicionalne vrijednosti našeg naroda.
Ovo je izjavila Gordana Đukić, predsjednica Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva “Prosvjeta” iz Srpca, kao jedan od recenzenata knjige “Letanjir” koja govori o generaciji učenika 2000 – 2004. devetorazredne škole “Vuk Karadžić” iz Sitneša. Đukićeva je rekla da je priča originalna jer autorka iskazuje ljubav prema svojim đacima koju oni nesebično vraćaju, insistirajući na toplini doma i porodice, pravilnom odnosu roditelja i djece, stvaranju povjerenja i razvijanju toplih ljudskih odnosa. Uz to je, kako kaže, zbivanja iz tog vremena vješto preplela sa citatima iz Biblije, pišući i o budizmu, sumerskoj i drugim kulturama, pokazujući zavidan nivo obrazovanja. – Živimo u vremenu kad je neophodno razumijevanje, poštovanje i iskrenost, bez čega škola kao vaspitno-obrazovna ustanova ne vrijedi. Danas nam dolaze neki novi trendovi sa zapada, kada je učenicima sve postalo dozvoljeno i poklanjaju im se ocjene koje nisu zaslužili, čemu se moramo oduprijeti. Treba da se počnemo vraćati starim vrijednostima, što je i glavna poruka ove knjige – rekla je Đukićeva.
Ona kaže da je inspiracija autorki da izabere baš ovu generaciju bio momenat kada je, među brojnim školama i odjeljenjima iz banjalučke regije, testirano znanje njenog razreda na kraju školske godine.
– Djeca su izražavala nezadovoljstvo, a trebalo ih je smiriti. Ljiljana im je obećala da nijedna ocjena neće biti smanjena jer posjeduju znanje. Uzela je flomaster i na bijelom papiru nacrtala sunce rekavši da ono svakodnevno prelazi preko kaljavih njiva i puteva i ostaje neokaljano. Tada je sklopila ruke pred đacima i rekla: “Vi ste moje sunce”. Tog trenutka su se smirili, svi su dobro napisali radove i nisu obrukali ni sebe ni svoju nastavnicu – rekla je Đukićeva i dodala da se sunce našlo i na naslovnici ove knjige.
Govoreći o značenju riječi “letanjir” u svom naslovu, autorka Ljiljana Bijelonjić opisala je jednu od brojnih anegdota koja je vezana za Međunarodni dan žena, kada su joj đaci iz pomenute generacije na poklon donijeli buket cvijeća.
– Bio je jako neobičan jer se nalazio u kutiji sa kablom i kada sam ga uključila u struju, počeo se okretati. Kroz svaki list i cvijet prolazila je neobična svjetlost i pomalo me podsjećao na leteći tanjir. Nisam pobornik strogih pravila i kroz igru riječi stvorila sam neku svoju riječ – rekla je Bijelonjićeva.
Kaže da planira napisati i drugu knjigu u kojoj će pisati o tome kada je otvorena škola u Sitnešima, šta je sve prošla kroz ratna vremena i druge periode.
– Moj cilj nije bio da jednog dana postanem pisac, već da dođem do izvjesnih saznanja kroz pisanje i ostavim nešto srpskom jeziku i ćirilici – rekla je Bijelonjićeva.
Spisateljica Branka Sančanin, autorka monografije o glumcu Uglješi Kojadinoviću, kaže da je sa Ljiljanom svojevremeno dijelila školsku klupu i ističe da bi se na osnovu njene knjige čak mogao napraviti i neki novi rječnik srpskih riječi.
– Knjiga slavi zaboravljeni fenomen seoskih škola, učitelja i nastavnika. Prosvjetari znaju da postoji težina rada u gradskoj u odnosu na mjesne škole. Sitneška škola je u mnogim stvarima na margini događaja, ali ljudi koji u njoj rade nisu na margini jer su i te kako obrazovani i dorasli svom poslu – rekla je Sančaninova.
Izvor: Glas srpske
