Juče se na meti patološke mržnje našao gradonačelnik Nikšića Marko Kovačević.
Ovim povodom oglasio se i sam Kovačević na svom Fejsbuk profilu:
Direktni proizvod dugogodišnje DPS vladavine jesu i ovakve pojave kada mržnja rukovodi sve postupke i kada se ne preza od toga da se zbog političkih ili kakvih drugih razlika psuju moja pokojna majka i moje dijete. Jasno je dakle da neprijatelji ovog društva nisu ljudi koji imaju različito mišljenje već ljudi koji na ovakav način razmišljaju.
Izvjesna osoba koja je ovako nastupila prema mojoj porodici moraće da snosi sve pravne i druge posledice za ovakvo ponašanje.
Baš sam juče čitao tekst oca Darka Đoga u kom je rekao da se gotovo po pravilu na samom početku posta dese neka posebna iskušenja. Ovo zaista jeste veliko iskušenje ali ono služi da pokaže određene civilizacijske i svake druge razlike koje među nama postoje.
Nadam se da će udruženja za zaštitu žena i djece naći za shodno da na ovo reaguju i da će djelovati u pravcu prevencije ovakvih ponašanja.
Osuda sramnih poruka upućenih Kovačeviću stigla je s brojnih strana. Ovdje iznosimo saopštenje Plenuma 083:
Danas smo bili u prilici da svjedočimo nečasnom gestu jednog ovdašnjeg jurišnika: dotični je, očigledno opterećen patološkom mržnjom, izvrijeđao porodicu predsjednika Opštine Nikšić. Da li je ovo prvi put da srodnici javnih funkcionera predstavljaju metu verbalnih napada, uz podrazumijevajuće prijetnje fizičkim nasiljem? Nažalost, nije.
Zašto je, onda, baš sada važno javno osuditi ovakve ispade? Čin osude je važan zato što ovaj napad nije plod isključivo ličnih slabosti onog koji vrijeđa, nego predstavlja pretposljednji stadijum jednog zlokobnog procesa dehumanizacije cijele nacionalne i vjerske zajednice – upravo one čijim se članom doživljava i Marko Kovačević. Posljednji stadijum – ostvarenje prijetnji u vidu fizičkog nasilja – jeste nešto od čega nas dijeli isključivo odsustvo zakonske sankcije.
Ko može garantovati to odsustvo, odnosno nesmetanu realizaciju posljednjeg čina? Samo onaj koji bezmalo dvije decenije satanizuje jednu zajednicu i čeka povoljan trenutak da se, pod izgovorom geopolitičke nužnosti, sa istom i obračuna.
Ono što je, u postsocijalističkom kontekstu, započeto pamfletima u negdašnjem Crnogorskom književnom listu, nastavljeno je sporadičnim istupima državnih zvaničnika tokom prethodne dvije decenije, a osnaživano je kulturno-prosvetnom politikom same države.
Do čega nas je to dovelo? Rezultati su, uistinu, poražavajući, ali sasvim očekivani: u dijelu javnosti je posve normalizovano stanovište prema kome je samorazumljivo ukoliko poslanica SDP-a ovdašnje Srbe nazove posrbicama, bivši premijer pravoslavcima implicitno obeća olujno iseljenje, poslanica URA-e navede da izbjeglice neprikladne nacionalnosti ne treba da dobiju državljanstvo, a aktuelni gradonačelnik Podgorice javno lamentira nad činjenicom da nacionalno pitanje u Crnoj Gori nije riješeno po uzoru na Hrvatsku. Šta je sljedeće? Radna akcija na egzotičnom ostrvu za sve one koji popiju ruski čaj, u knjižari zatraže Sveto pismo ili puste neku pjesmu na ekavici?
Upravo iz ovakve politike se, odozgo naniže, stvara ambijent u kome javno ispoljavanje mržnje ne samo što biva nekažnjivo, nego je, zavisno od učinkovitosti, podložno nagrađivanju.
Razlog više da se na ogavne napade iz dobro poznate kuhinje odgovori uvijek, jasno i glasno. Jer, danas su napadnuti Marko Kovačević i njegova porodica, a već sjutra to može biti bilo koji građanin čija se politička, nacionalna i vjerska pripadnost, mjereno uzusima šovinističko-kriminalnog kartela, ne smatra prikladnom.
