Tokom nekoliko prethodnih dana svjedoci smo prave lavine političkih saopštenja, izjava i inicijativa, među kojima se, gotovo neopaženo, pojavila vijest da su Hrvatski institut za jezik i jezikoslovlje i Matica hrvatska oštro reagovali na usvajanje Zakona o kulturnom nasleđu. Imenovanim zakonom se dubrovačka književnost pozicionira u srpski kulturni krug, počevši od njenog nastanka, a zaključno sa 1867.godinom. Institut i Matica hrvatska pak smatraju da su dubrovačka književnost i dubrovačka kultura bili i ostali isključivo hrvatski, kao jedan od bisera hrvatske hiljadugodišnje kulturne baštine.
Razlog za ovakvo „prisvajanje“ vide u pokušaju srpske kulture da sebi obezbijedi mjesto u evropskoj kulturi i evropskom kulturnom nasleđu, koje inače ne bi imala. Ovom prilikom se ne bih bavio onim psiho(pato)loškim fenomenom, naročito zastupljenim u post/moderno vrijeme, koji govori o tome da se najljubomornije čuva ono što je tuđe i oteto, a ni time šta bi na primjer Gete, braća Grim ili Forijel imali da kažu o srpskoj književnosti i njenom mjestu u evropskoj kulturi. Ovo će biti tek jedan kratak osvrt na temu koja je do sada ispunila mnoge i mnoge tomove knjiga i koja od davnih vremena, a vjerujem i zauvjek, plijeni svojom ljepotom, bogatstvom i neiscrpnom izvorima inspiracije svakog ko se u nju pažljivije zagleda, pa i pomalo nemuštog pisca ovih redova. No, počnimo od jedne činjenice. Doskora se smatralo da je Dubrovnik samostalno osnovalo romansko stanovništvo drevnog Epidaura (današnjeg Cavtata) koje je, prisiljeno da traži novu naseobinu, osnovalo ovaj grad na pustoj hridi koju plače more. Međutim, ovaj drevni mit definitivno je rasvijetljen na početku trećeg milenijuma i to od Dubrovčanina Antuna Ničetića. Ničetić je dvije hiljade i pete godine objavio rezultate svojih arheoloških istraživanja tokom kojih je u temeljima dubrovačke katedrale pronašao dobro očuvane ostatke ranije vizantijske bazilike iz IX vijeka, na čijim zidovima se i danas nalaze freske. Imajući ovo u vidu može se osnovano tvrditi da je današnji Dubrovnik podignut na temeljima ranijeg vizantijskog naselja , a da stanovnici razrušenog Epidaura ovdje zatiču slovensko stanovništvo koje se tu nalazi već od šestog-sedmog vijeka. Vizantijska vlast obezbjeđivala je opstanak istočnog obreda na ovom prostoru sve do 1204.godine, ali je i nakon prihvatanja rimokatolicizma kao vladajuće konfesije nastavljeno propovijedanje na narodnom jeziku, dok je pismo koje je bilo u upotrebi bila ćirilica.
U kasnijim vijekovima Dubrovnik se nije isticao samo samostalnošću i trgovačkom vještinom, već i svojom bogatom kulturom u čijem se centru nalaze jezik i književnost. Ova književnost pisana je na tri jezika: narodnom-srpskom, latinskom i italijanskom jeziku. Jorjo Tadić, rodom sa Hvara, navodi da je u svojim ispisima iz dubrovačkog arhiva na stotinak mijesta pronašao da se dubrovački jezik naziva srpskim, a samo na dva mjesta da se naziva hrvatskim. U prilog ovome govori i činjenica da su se u Dubrovniku štampale ćirilične knjige, kako u Srpskoj dubrovačkoj štampariji A. Pasarića, tako i ranije u štamparijama A. Martekinija i D. Pretnera. Dakle moramo se zapitati, za koga se štampaju ćirilične knjige u Dubrovniku ,ako u njemu ne žive Srbi i pod čiju književnost se napisano može svesti, ako ne pod srpsku- imajući u vidu da je ćirilično pismo na ovim prostorima nesumnjivi dio srpskog kulturnog koda? Možda najbolje svjedočanstvo o ovome daje znameniti lingvista Milan Rešetar u svom pristupnom referatu povodom prijema u Srpsku kraljevsku akademiju. Kao zet Vatroslava Jagića ipak čini izvjesne koncesije prilikama u kojima se nalazi, pa kaže da je za one- u koje i sebe ubraja- za koje su Srbi i Hrvati jedan narod, ovaj ih srpsko-hrvatski, dok je za one koji smatraju da su to dva naroda, najstariji dubrovački jezik nesumnjivo SRPSKI. Kuriozitet je da je drugi dio njegove rečenice prećutkivan gotovo sedamdeset godina, sve dok ga prof. M. Pantić ponovo nije iznio na svjetlost dana. Očigledno da komunističkim vlastima nije odgovaralo da se o govori o srpstvu Dubrovnika i Srbima katolicima u njemu. No ipak je njihov trag neizbrisiv, kao i živi osjećaj srpskog identiteta i kosovskog zavjeta u kome su do kraja pozicionirali svoj umjetnički credo.
U okvirima jednog kraktog teksta moguće je navesti samo nekoliko primjera iz bogate književne, likovne i arhitektonske zaostavštine dubrovačkih Srba- katolika, ali i pravoslavnih, naročito od devetnaestog vijeka naovamo. Pa tako znamo da Matija Ban piše o kosovskoj drami, Nikša Gradi svoju Kosovku djevojku, a Medo Pucić dramu Srbi na Kosovu. Ovo su sve Dubrovčani. Tu su još i Džore Držić, Marin Držić, Šiško Menčetić, Džono Palmotić, Ivan Gundulić i toliki drugi koji su svoj književni,likovni i ukupni kulturni rad temeljili i nadograđivali na srpskim nacionalni osnovama. Ovo ne vide samo zlonamjerni, ili oni koji ne žele da vide. Zanimljiv je primjer još jednog Dubrovčanina, znamenitog slikara i pisca Marka Murata,koji u svom autobigrafskom spisu “ Iz mog djetinjstva“ svjedoči kako je jezik i folklor tog kraja čisto srpski i da se živo sjeća da se na Šipanu, gdje je rođen, srbovalo više nego li u Beogradu.
Kao da u ovoj tvrdnji dolazimo do čvorne tačke problema dubrovačke književnosti i njene današnje recepcije . Jer nažalost, srpske kulturne elite modernih vremena, nemajući pravog sluha za dubrovačko kulturno nasleđe, njegov jezik i književnost, nisu uložile dovoljan napor da im obezbijede mesto koje im s pravom pripada, dok su s druge strane tvorci hrvatske kulturne paradigme objeručke prigrabili ovu priliku, nemajući za šta bolje da vežu svoj književni kanon. Ovo dakle nije političko pitanje već par excellence filolško i srtučno pitanje, te ga je sa te strane potrebno i rasvetljavati. Srpska kultura je bila i ostala šira od njenih političkih granica. Stoga je pokušaj hrvstske, i ne samo hrvatske, kulturne politike da sve što je srpsko svede na srbijansko, da bi sve ono što nije srbijansko prestalo da bude srpsko nedopustiv.
Dr Danilo Medin
