Ulazimo u mjesec Miloša Crnjanskog. 26. oktobra navršiće se 130 godina od rođenja pjesnika. U spomen i u čast tog datuma evo malog slova o tvorcu neprolaznih stihova.
Prva rečenica izuzetno je važna u prozi. Prva rečenica čitaocu otškrine vrata u svijet koji ga čeka. Može ga pridobiti, uvući u zadovoljstvo čitanja ili ostaviti ravnodušnim.
U poeziji, kao kraćoj formi, važna je prva riječ i prvi stih. Oni nagovještavaju melodiku pjesme. Prvi stih se pamti kao osoben ton, kao naglašen muzički takt.
Pamtim prve stihove. Pomažu mi da u sjećanju zadržim pjesme. Preko jednog početnog stiha duboko sam se vezao za grad čije je ime pjesnik svemoćno opjevao.
Dogodilo se to u velikoj sali Kolarčevog narodnog univerziteta kasnih sedamdesetih godina. Slavila se godišnjica osnivanja “Nolita”. I sada se sjećam, kao da je to juče bilo, kada je Miloš Crnjanski u Kolarčevoj zadužbini izgovorio početni stih svoje poeme “Lament nad Beogradom”.
Taj stih mi znači mnogo više od ulaska u pjesmu.
“Jan Majen i moj Srem” budi mi čežnju i za onim što se nazire u daljinama i za onim što se rasplinjava oko mene pod dejstvom zvukova, mirisa, prizora, boja.
Preispitujem se na koji način zaštititi duboka osjećanja od prolaznosti? Kako ih pretvoriti u milostive uspomene?
Treba im udahnuti ljubav. Uz ljubav idu slatki nemiri, zebnje, strahovi, priviđenja koja muče, pročišćavaju i okrepljuju dušu.
U “Lamentu nad Beogradom” na listi priviđenja prvi je Jan Majen, ne u funkciji rime već zbog svojih izmaglica. Jan Majen je u plavim, Srem u zelenim izmaglicama. U izmaglicama su sjenke, pepeo, smrti, grobovi, ništavila, nade i ono sada i ono nikada.
Jan Majen je ostrvo u Sjevernom ledenom okeanu. Dijelom je prekriveno glečerom i često obavijeno maglom. Dugo se smatralo da postoji samo u mašti moreplovaca. Nekada bi ga viđeli a nekada ne. Na putovanjima po hladnim maglovitom vodama Arktika pomorcima se priviđao Jan Majen.
Nenaseljenom ostrvu između Norveške, Islanda i Grenlanda ime su davali i mijenjali rijetki posjetioci. Taj komad zemlje iznenada bi izranjao pred očima putnika, baš kao što iznad ušća Save u Dunav izranja Beograd nudeći se kao pribježište i sigurna luka, na sličan način na koji se najavljuje i Jan Majen.
“Jan Majen i moj Srem. Paris moji mrtvi drugovi, trešnje u Kini priviđaju mi se još….” nastavio je Miloš Crnjanski prkosnim glasom govoriti Lament.
Hod kroz prošlost obavijen je izmaglicama i hladnoćom baš kao i putovanja pored Jan Majena. Staništa uspomena nas čekaju u daljinama a životi nam se vremenom pretvaraju u privide nečega što je možda, može biti. Te tame prošlosti koje se oko nas kovitlaju razgrću iznenadne svjetlosti i ukazanja čvrstog tla pod nogama. Ne pomažu nam precizne geografske koordinate da kopno pronađemo već sile prirode koje iznenada rasprše pramene magle, provedre i potvrde nam postojanje onoga sa čim želimo u kontakt da stupimo.
Ostrva nam s očiju skidaju koprene melanholije beznađa i bespuća. Ostrva nam nude sigurnost. Na ostrvima se pretražuju, listaju i lome uspomene baš kao što se listaju stranice između korica knjiga u kojima se čuvaju naša zla i naša dobra vremena. I Beograd je ostrvo do koga doplivavaju uspomene onih koji su ga čak i ovlašno upoznali.
Dok nas u životu okružuje i ono što se jasno vidi i ono što doživljavamo kao slatki privid sebe samih u stvarnosti, mi se obraćamo i jednome i drugome. Presabiramo vrijeme prije i vrijeme poslije, dijelimo ga na neprolazno, na sadašnje i na minulo. Krećemo se između mističnog, izmaštanog i surovo realnog. Kada se te pluralnosti povežu, prožmu emocijama i oda im se poetska počast eto nezaboravnih melodija. Pjesnici vječito tragaju za njima. Miloš Crnjanski je dosegao najljepšu i najtananiju melodiju jednog grada i predstavio nam je u najsuptilnijoj i najraspjevanijoj formi.
Ili se Miloš Crnjanski kao izgnanik, samo žalobno i u stihovima obraćao Beogradu povezujući se sa prividom samog sebe u Beogradu od kojeg je bio udaljen i vremenski i prostorno.
Zamisilite Miloša Crnjanskog kako sa plaže kraj Londona jednu strofu posvećuje Beogradu a drugu strofu priviđenju sebe samog u dalekom mu i nedostupnom gradu.
U trenutku pisanja Lamenta Miloš Crnjanski je od Jan Majena udaljen 3000 kilometara, od Beograda i Srema 1700 kilometara. Osjećanja brišu razdaljine, stapaju mjesta. Slično Sumatrizmu ovdje možemo razmišljati o Janamajenizmu. Mene lično opčinio je Jan Majen kao priviđenje koje se ni sa čim ne povezuje i ničim ne objašnjava. Očarao me je svojom milozvučnošću kao prva riječ i prvi stih u poemi Miloša Crnjanskog. Jan Majen mi je zauvijek otvorio vrata Belog grada.
Od trenutka kada sam iz usta pjesnika čuo ime dalekog nenaseljenog, i do tada mi nepoznatog ostrva smještenog u ledenim Arktičkim vodama u meni se prepliću dvije čežnjive stvarnosti koje idu u susret jedna drugoj, traže se, pronalaze i sastaju kako bi radosti prepoznavanja proslavile u Beogradu.
Jan Majen postoji da bi se priviđao. Jan Majen je i stvaran i izmaštan. Jan Majen je ostrvo gdje se život uspavan ispod lednika budi i u snežnoj bjelini. Pogledima rijetkih putnika ukazuju se cvjetići živih boja veličajući iskonskost prirode. Jan Majen je mjesto hladnoće ali istovremeno i mjesto užarene ljubavi. Jan Majen privlači. Jan Majen pokreće točak božanskog nadahnuća. Pred surovom ljepotom Jan Majena čvrste i jasne slike se rastaču da bi bile predate uspomenama i bolnim prividima.
Kada nas stvarnost sumine i počnemo živjeti i od uspomena i od zavirivanja u zajednički provedene živote predaćemo se janmajenizmu. Sa janmajenizmom sve će nam u isti mah postati i stvarno i nestvarno, i lijepo i bolno. Zbog toga ostajem odan prvom stihu “Lamenta nad Beogradom”.
Možda će i vama početni stih “Lamenta nad Beogradom” razbistriti maglovita sjećanja. Pokušajte da u ovoj 130-toj godišnjici rođenja velikog pjesnika Miloša Crnjanskog još jednom pročitate poemu o gradu labudu vječnom na Dunavu tromom i osjetite kao šapat svu žal, privide i radosti proživljene na ostrvu uspomena.
Ranko Rajković
*U susret godišnjici rođenja Miloša Crnjanskog (26. oktobar 1893.) objavljujemo esej „Nad početkom stiha“ našeg stalnog saradnika Ranka Rajkovića. Tokom mjeseca oktobra obajvljivaćemo i druge priloge posvećene Crnjanskom, kao i odabrane odlomke iz njegovih djela.
Lament nad Beogradom
JAN MAJEN i moj Srem,
Paris, moji mrtvi drugovi, trešnje u Kini,
priviđaju mi se još, dok ovde ćutim, bdim, i mrem
i ležim, hladan, kao na pepelu klada.
Samo, to više i nismo mi, život, a ni zvezde,
nego neka čudovišta, polipi, delfini,
što se tumbaju preko nas, i plove, i jezde,
i urliču: „Prah, pepeo, smrt je to.“
A viču i rusko „ničevo“ –
i špansko „nada“.
Ti, međutim, rasteš, uz zornjaču jasnu,
sa Avalom plavom, u daljini, kao breg.
Ti treperiš, i kad ovde zvezde gasnu,
i topiš, ko Sunce, i led suza, i lanjski sneg.
U Tebi nema besmisla, ni smrti.
Ti sjajiš kao iskopan stari mač.
U Tebi sve vaskrsne, i zaigra, pa se vrtii ponavlja, kao dan i detinji plač.
A kad mi se glas, i oči, i dah, upokoje,
Ti ćeš me, znam, uzeti na krilo svoje.
ESPANJA i naš Hvar,
Dobrović mrtvi, šeik što se u Sahari beli,
priviđaju mi se još, kao utvare, vatre, var.
Moj Sibe poludeli, zinuo kao peš.
Samo, to više nismo mi, u mladosti i moći,
već neki papagaji, čimpanzi; neveseli,
što mi se smeju i vrište u mojoj samoći.
Jedan se „Leiche! Leiche! Leiche!“ – dere.
Drugi mi šapće: „Cadavere!“
Treći: „Leš, leš, leš.“
Ti, međutim, širiš, kao labud krila,
zaborav, na Dunav i Savu, dok spavaju.
Ti budiš veselost, što je nekad bila,
kikot, tu, i u mom kriku, vrisku, i vapaju.
U Tebi nema crva, ni sa groba.
Ti blistaš, kao kroz suze ljudski smeh.
U Tebi jedan orač peva, i u zimsko doba,
prelivši krv, kao vino, u novi meh.
A kad mi klone glava i budu stali sati,
Ti ćeš me, znam, poljubiti kao mati.
TI, PROŠLOST, i moj svet,
mladost, ljubavi, gondole, i, na nebu, Mljetci,
priviđate mi se još, kao san, talas, lepi cvet,
u društvu maski, koje je po mene došlo.
Samo, to nisam ja, ni Venecija što se plavi,
nego neke ruševine, aveti, i stećci,
što ostaju za nama na zemlji, i u travi.
Pa kažu: „Tu leži paša! – Prosjak! – Pas!“
A viču i francusko „tout passe“.
I naše „prošlo“
Ti, medutim, stojiš nad širokom rekom,
nad ravnicom plodnom, tvrd, uzdignut kao štit.
Ti pevaš vedro, sa grmljavom dalekom,
i tkaš u stoleća, sa munjama, i svoju nit.
U Tebi nema moje ljudske tuge.
Ti imaš streljača pogled prav i nem.
Ti i plač pretvaraš, kao dažd, u šarene duge,
a hladiš, ko dalek bor, kad te udahnem.
A kad dođe čas, da mi se srce staro stiša,
Tvoj će bagem pasti na me kao kiša.
LIŽBUA i moj put,
u svet, kule u vazduhu i na morskoj peni,
priviđaju mi se još, dok mi žižak drhće ko prut
i prenosi mi zemlju, u sne, u sne, u sne.
Samo, to više nisu, ni žene, ni ljudi živi,
nego neke nemoćne, slabe, i setne, seni,
što mi kažu, da nisu zveri, da nisu krivi,
da im život baš ništa nije dao,
pa šapću „ñao, ñao, ñao“
i naše „ne, ne“.
Ti, međutim, dišeš, u noćnoj tišini,
do zvezda, što kazuju put Suncu u tvoj san.
Ti slušaš svog srca lupu, u dubini,
što udara, ko stenom, u mračni Kalemegdan.
Tebi su naši boli sitni mravi.
Ti biser suza naših bacaš u prah.
Ali se nad njima, posle, Tvoja zora zaplavi,
u koju se mlad i veseo zagledah.
A kad umorno srce moje ućuti, da spi,
uzglavlje meko ćeš mi, u snu, biti, Ti.
FINISTÈRE i njen stas,
brak, poljupci, bura što je tako silna bila,
priviđaju mi se još, po neki leptir, bulke, klas,
dok, iz prošlosti, slušam, njen korak, tako lak.
Samo, to više nije ona, ni njen glas nasmejan,
nego neki kormoran, divljih i crnih krila,
što viče: zrak svake sreće tone u Okean.
Pa mi mrmlja reči „tombe“ i „sombre“.
Pa krešti njino „ombre, ombre“. –
i naš „grob“ i „mrak“.
Ti, međutim, krećeš, ko naš labud večni,
iz smrti, i krvi, prema Suncu, na svoj put.
Dok meni dan tone u tvoj ponor rečni,
Ti se dižeš, iz jutra, sav zracima obasut.
Ja ću negde, sam, u Sahari, stati,
u onoj gde su karavani seni,
ali, ko što uz mrtvog Tuarega čuči mati,
Ti ćeš, do smrti, biti uteha meni.
A kad mi slome dušu, koplje i ruku i nogu,
Tebe, Tebe, znam da ne mogu, ne mogu.
ŽIVOT ljudski, i hrt,
sveo list, galeb, srna, i Mesec na pučini,
priviđaju mi se, na kraju, ko san, kao i smrt
jednog po jednog glumca našeg pozorišta.
Samo, sve to, i ja, nismo nikad ni bili više,
nego neka pena, trenutci, šapat u Kini,
što sapće, kao i srce, sve hladnije i tiše:
da ne ostaju, ni Ming, ni jang, ni jin,
ni Tao, trešnje, ni mandarin.
Niko i ništa.
Ti, međutim, sjaš, i sad, kroz san moj tavni,
kroz bezbroj suza naših, večan, u mrak, i prah.Krv tvoja ko rosa pala je na ravni,
ko nekad, da hladi tolikih samrtnički dah.
Grlim još jednom, na Tvoj kamen strmi,
i Tebe, i Savu, i Tvoj Dunav trom.
Sunce se rađa u mom snu. Sini! Sevni! Zagrmi!
Ime Tvoje, kao iz vedrog neba grom.
A kad i meni odbije čas stari sahat Tvoj,
to ime će biti poslednji šapat moj.
Coden Beach 1956
Miloš Crnjanski
