Postoje riječi koje imaju ruke, pa zagrle i dodirnu srce toliko snažno da u nama ostanu za sva vremena i prenose se s koljena na koljeno kao nešto najljepše što nam se može dogoditi. Te riječi je izgovorio u oproštajnom govoru Beranski imam Rahim Efendija Muratović nad odrom protojereja stovrofora Dragana Ristića prije par dana na groblju u Beranama.
Ova priča me je podsjetila na prijateljstvo koje je građeno između mog đeda i Bećira Beća Ferizovića u teškim godinama gladi i nemaštine, ali i između naših porodica u toku rata 1941-1945 godine, a nastavljeno kasnije između mene i Bećovog unuka, sada pokojnog, doktora Esada Ferizovića. Ovih par primjera iz mora sličnih širom Crne Gore najslikovitije govore da vjerska i nacionalna pripadnost ne može biti prepreka tamo gdje se vodi računa kako da se sačuva ono ljudsko u nama.
Na pomenu stradalim bošnjacima u Štrpcima prije par dana u Podgorici jedan od funkcionera Bošnjačke stranke nakon više od 30 godina zaključi da odgovorne za ovaj zločin treba tražiti u tadašnjim rukovostvima Srbije i Crne Gore, ali propusti da kaže da je dugi niz godina vršio vlast sa jednim od njih, bivšim šefom režima Milom Đukanovićem, i uživao u svim privilegijama koje su iz nje proizilazile, ali da nije imao lični interes da od njega zatraži odgovor na ovo pitanje, a teško je povjerovati da ga ne zna.
Traženje odgovora na ovo pitanje od onih koji u to vrijeme nijesu bili rođeni niti, što bi naš narod rekao, ni ‘leb jeli ni ‘leb mirisali, a decenijama ćutati pred onim koji je u to vrijeme vedrio i oblačio Crnom Gorom, klasičan je primjer licemjerstva u čijoj pozadini se skrivaju lični interesi i privilegije koje im je donosilo učešće u bivšem režimu. Tako selektivan pristup u razotkrivanju i osudi nekih događaja i ličnosti iz bliske i daleke prošlosti ma od koga dolazio nema za cilj rasvetljavanje istine, već isključivo služi za manipulacije radi boljeg pozicioniranja na političkoj sceni.
U poplavi rezulucija o osudi događaja iz bliske i daleke prošlosti koje se posljednjih godina plasiraju u javnosti, sve više se produbljuju podjele koje ciljano plasiraju političke elite, ali koje se na sreću ne manifestuju u mjeri kako bi to željeli lideri nekih partija. Ako stvarno hoćemo da zaustavimo dalje raspirivanje mržnje i podjele od strane pojedinih političara, onda treba donijeti rezoluciju o pomirenju u kojoj bi svi osudili sve ono što su režimi i razne formalne i neformalne formacije i pojedinci u raznim vremenima, a ne narodi činili nad nedužnim građanima ne samo na vjerskoj i nacionalnoj osnovi, već i braća nad braćom. Nijesu najkrvavije ruke onima koji su ubijali i bili neposredni izvršioci zločina, već onima koji su izdavali komande da ubijaju. Ovako sve liči da političari koji se ko bajagi žrtvuju za porodice stradalih, ustvari se na njihov račun bore za svoje lično dobro. Zato Crna gora treba da afirmiše prijateljstva poput ovih sa početka ove priče, a njih po Crnoj Gori ima mnogo među ljudima kojima politička zloupotreba od strane političara nije isprala mozak, a ne rezolucijama koje se plasiraju isključivo radi zadovoljavanja trenutnih interesa političkih partija i njihovih elita. A, da to ne bi bilo tako postoje ljudi poput Efendije Muratovića i Protojereja Ristića čije prijateljstvo i riječi liječe sve rane koje su nam se dešavale u prošlosti i koje nam se još uvijek dešavaju.
Jovo Pejović
Izvor: Iskra
