Po svemu sudeći, za početak „Zlog proljeća“ važi ono što Jurij M. Lotman kaže o početku. „Početak ima odredbenu modelativnu funkciju – on nije samo svedočanstvo o postojanju, nego i zamena kasnije kategorije uzročnosti. Objasniti pojavu – znači ukazati na njeno poreklo“. Da bi se to detaljno pojasnilo, trebalo bi pružiti cjelovitiju interpretaciju romana, ali to za neke druge prilike. Sami početak otvara mogućnost za uspostavljanje jedne, možda, neočekivane paralele sa Džimom Morisonom, legendarnim frontmenom grupe The Doors.

Ima Mihailo Lalić boljih romana od „Zlog proljeća“, ali teško je u njegovom estetski neujednačenom opusu pronaći bolju stranicu od one što nam je nudi ovaj lirski, ali, prije svega, zavičajni roman par excellence, i to na samom svom početku „Buđenje je – kao da se izvlačim iz jame, mračne i uske, da bih upao u prazninu od koje strepim i već unaprijed zatvaram oči“, glasi inicijalna rečenica romana, sadržeći erupciju mitskih implikacija; kao da je predstavljena inicijacija sama.
Ne samo da se našla na početku teksta, već nas autor ovom rečenicom vraća na početak svijeta/stvaranja. Na nivou romana, pa i čitave trilogije – „Zlo proljeće”, „Lelejska gora”, „Hajka” – „buđenje“ je metaforička najava revolucije, ali na nivou uvodnog pasusa ova metafora jeste arhetip rađanja, dodatno osnažen slikom „jame, mračne i uske“, što u brojnim mitološkim sistemima funkcioniše kao „prostorna” simbolizacija vagine (materine utrobe).
Međutim, ostatak uvodne rečenice proširuje značenjski registar ove mitologeme, uvodeći ideju otpora, opiranja, da se probudi, da se (ponovo) rodi, da se suoči sa „prazninom“, sa „strepnjom“, zbog čega junak radije zatvara oči. Našavši se, dakle, na rubnoj tački egzistencije, na samom početku svijeta, junak se ne opire rađanju koliko percepciji: „Kad bi moglo da se ostane u pomrčini kako bilo, i da se ne zna ništa, to bih izabrao“. Ali izgleda da baš ona sila što junaka tjera, a to je ono „što se u snu vidjlo“, a što nam otkriva cjelina romana, istovremeno tjera da se junak „sretne s iskeženim licem dana“. I da, kaže se: „otvaram oči: brdo Malj spokojno stoji usred istočnog neba“. Motiv „istočnog neba“ fina je aluzija na biblijski raj, dok je motiv malja inkorporiran u istoimenom nazivu brda, koje baš zaklanja ono mjesto gdje bi trebalo da se pojavi jutarnje sunce. Percepcija, dakle, pruža susret sa svijetom koji, a potvrđuje i ostatak romana (pogotovo trilogije), egzistenciju mrvi onako kao što malj drobi kamenje.
Po svemu sudeći, za početak „Zlog proljeća“ važi ono što Jurij M. Lotman kaže o početku. „Početak ima odredbenu modelativnu funkciju – on nije samo svedočanstvo o postojanju, nego i zamena kasnije kategorije uzročnosti. Objasniti pojavu – znači ukazati na njeno poreklo“. Da bi se to detaljno pojasnilo, trebalo bi pružiti cjelovitiju interpretaciju romana, ali to za neke druge prilike. Sami početak otvara mogućnost za uspostavljanje jedne, možda, neočekivane paralele sa Džimom Morisonom, legendarnim frontmenom grupe The Doors.
Morisonov poznati poklič „Probudi se!“ koji je, kako kaže Zoran Paunović, „mnogo puta ponavljan na njegovim koncertnim nastupima, upućen je koliko svakom od onih koji su ga gledali iz tame toliko i njemu samom. Nije to bio ʼhajmo-sad-svi-ruke-goreʼ poziv na zabavu; Morison je pozivao na ritualni obred pročišćenja“. Čak i kontekst epohe u kojoj nastaje „Zlo proljeće“, kao i Morisonova muzika, iako iz sasvim različitih uglova, gotovo da zazivaju jednu katarzičnu obnovu čovječanstva uprljanog svjetskim ratovima, grijehom i zločinima. Pa i ta usmjerenost ka sopstvu, ka sopstvenim perceptivnim sposobnostima, ima veze s katarzom, jer upravo je samorefleksija njena elementarna pretpostavka.
Tragajući za porama i aporijama svijesti Morison nije slučajno krenuo za Blejkom i Remboom, pa otuda i sami naziv grupe („Vrata”). Od prvog je naslijedio važno geslo: „Ako se pročiste vrata percepcije, sve će se pred čovjekom ukazati onakvo kakvo jeste: beskrajno“. Težnja ka ispitivanju beskrajnih mogućnosti uma odlikuje i Lalićevog junaka Lada Tajovića. U toj težnji rađa se mogućnost da se pobijedi i ona egzistencijalna (a i perceptivna) praznina o koj se govori na početku „Zlog proljeća“.
S druge strane, Remboov princip „svjesnog rastrojstva čula“, shvaćen kao i Morisonov metod da se razore „gvozdena vrata percepcije“, da se zaplovi u sami „beskraj“: Break on through, to the other side! najbolje se se može osjetiti u romanu „Lelejska gora“, baš u onim poglavljima u kojima se cijepa Tajovićeva percepcija, a i ličnost. Ali i to je tema za duga pisanja. Najzad, ako se još jednom vratimo na sami početak „Zlog proljeća“, možemo opaziti još jedan morisonovski zahvat; naime, slutnju da rođenjem čovjek ne ulazi u rajske odaje, pa čak to nije ni susret sa životom, već se iz „jame, mračne i uske“ dospijeva u sami pakao – lakanovski, džojsovski!?
Milorad Durutović