Nedavni slučaj iz Irske, kada je došljak iz Alžira nožem ranio trojicu mladića, jasno pokazuje da problemi postoje i u društvima u kojima se nikako ne može govoriti o rasističkoj ili još manje o kolonijalnoj prošlosti

Omiljena parola svih zagovornika multikulturalizma je da je raznolikost naša snaga. Pri tome, nije baš najjasnije šta bi to tačno trebalo da znači i kako se neko društvo osnažuje time što se kulturni konsenzus dovodi u pitanje, a njegova vodeća kultura kruni i rastače. Istini za volju, oni koji zastupaju multikulturalizam se na ovo pitanje retko osvrću. Za njih je kulturna raznolikost jednostavno lepša i privlačnija od navodno monotonog društva u kome svi dele iste (ili vrlo slične) kulturne predstave.
Stoga je za mnoge multikulturalizam prosto sinonim za otvorenost, toleranciju, smelost, životni stil koji ne robuje starim pravilima, odnosno mogućnost da se bude drugačiji bez straha od osude okoline. Povrh toga, kaže se da nam multikulturalizam pruža i druge mogućnosti. Njemu možemo da zahvalimo što u svom gradu imamo priliku da jedemo specijalitete iz čitavog sveta i što će nam kinesku hranu na kućnu adresu doneti dostavljač iz Sirije. Drugim rečima, šarenoliki svet je došao kod nas i naše je samo da kao u velikoj robnoj kući iz neograničene ponude izaberemo ono što nam u tom trenutku odgovara.
Paralele sa komunizmom
Elementi različitih kultura se mogu birati kao marke odeće i kombinovati po volji. Dakle, ako to nije osnaživanje, onda se barem može smatrati kulturnim obogaćivanjem društva. Tako se dalje tvrdi da nas kulturna raznolikost navodno uči da budemo finiji i popustljiviji jedni prema drugima, da na nepoznato odgovaramo sa razumevanjem i trpeljivošću, te da kritički preispitujemo sve ono što smo do sada držali za normalno i jednino moguće. Advokati multikulturalizma iskreno veruju da će nas njihov projekat učiniti boljim ljudima.
Zapravo, u tome se ide i dalje, pa na videlo često izbijaju mesijanske pretenzije. Zgodan primer te mesijanske megalomanije pruža, na primer, sarajevska skulptura koja predstavlja „multikulturalnog čoveka”. Isti spomenici multikulturalizmu podignuti su i u Torontu, Londonu i Čangčuenu. Ispod čoveka zagledanog u nebo – koji je lišen svih posebnih karakteristika, bez lica, kose i odeće koje bi upućivale na njegovo poreklo, nacionalnost, tradiciju, religiju ili bilo šta specifično – stoji natpis: „Multikulturalni čovjek izgrađivat će svijet”.
Drugim rečima, to što se naziva „multikulturalnim čovekom” izgradiće jedan novi i, prema Perilijevom uverenju, svakako bolji svet. Nije teško uočiti paralele sa komunističkom ideologijom – gde je, takođe, „novi čovek” trebalo da izgradi jedan novi i pravedniji svet – te da omogući da čitavo čovečanstvo bez ostatka uđe u carstvo slobode. Međutim, u praksi se „novi čovek” i „novi svet” mogu graditi samo uz nasilnu smrt „starog čoveka” i rušenje „starog sveta” – dakle, pomoću koncentracionih logora i ustanova za prevaspitavanje. U oba slučaja, u „novom svetu” poreklo, vera, nacija i tradicija neće više igrati nikakvu ulogu.
Umesto proklamovane različitosti, multikulturalizam nam kroz Perilijevu skulpturu prikazuje sliku globalnog ujednačavanja i nivelisanja u sveopštem sivilu u kome svi kolektivni identiteti moraju da ispare. Onaj ko se odupire tom projektu „planetarnog usrećivanja” – taj će biti žigosan kao nacionalista, rasista i reakcionar. U svakom slučaju, njega je potrebno prevaspitati ili izolovati kako ne bi mogao da ometa „napredak čovečanstva”. S obzirom da „novi čovek” obećava da će popraviti čitav svet, nesrećniku koji ne želi da bude usrećen protiv svoje volje oduzeta je čak i mogućnost emigracije. Parnom valjku univerzalizma se ne može umaći.
Sudbina multikulturalizma kao modela slična je sudbini sarajevskog spomenika. Naime, mediji su pre nekoliko godina javili da je „multikulturalni čovek” iz Sarajeva u vrlo lošem stanju. Navodno se betonski deo kruni, dok je čovek od bronze zarđao. Prema pisanju medija, stanovnici Sarajeva ni ne znaju šta ta skalamerija uopšte predstavlja, niti im je do nje stalo. Na kraju krajeva – taj grad teško da se može pohvaliti multikulturalnošću. Uostalom, spomenik je podignut 1997. godine kada su Srbi već odavno bili proterani iz tog grada. Može se reći da je sarajevskog „multikulturalnog čoveka” smenio „islamski čovek” koji ne samo što nije bezličan kao onaj iz parka, nego i jasno pokazuje karakteristike sopstvene vere koju istovremeno želi da nametne drugima. U tom smislu se, takođe, može povući paralela sa komunizmom i multikulturalizmom, jer ni islam ne želi ništa manje nego da čitav svet oblikuje prema sebi i da usreći čitavo čovečanstvo.
Fenomen „islamo-levice”
Kao i spomenik, i multikulturalizam je u lošem stanju. Posledice sprovođenja takve politike su vidljive širom Evrope. U evropskim gradovima stvaraju se paralelna društva i no-go zone u kojima je držani poredak faktički ukinut i gde se stvarna vlast nalazi u rukama klanova i bandi stranih doseljenika. Umesto zakona države, u predgrađima evropskih gradova šerijat postaje zakon. Umesto proklamovane tolerancije i međusobnog priznavanja kultura rezultat primene multikulturalističke politike su tribalizacija, verska radikalizacija i eskalacija nasilja.
Pri tome je jasno da se krivica za pogoršavanje bezbednosnog stanja ne može svaljivati na „obe strane”, budući da su oni koji sprovode nasilje po pravilu stranog porekla. Zagovornici multikulturalizma nisu računali na to da stranci sa sobom ne donose samo svoja nacionalna jela i egzotične začine, već i svoje predstave o životu, običaje, pravila ponašanja, pa i svoje konflikte. Stoga im suočavanje sa stvarnošću teško pada, pa levo-liberalni mediji nastoje da izbegavaju da izveštavaju o stvarnom stanju u „šarenolikim” četvrtima.
Nisu potrebne proročke sposobnosti da bi se shvatilo da će ukoliko se od došljaka ne traži da se asimiluju, odnosno integrišu u dominantnu kulturu zemlje domaćina, novi useljenici – u skladu sa svojom brojnošću – nastojati da uspostave kulturnu, odnosno političku dominaciju. Osnivanje islamističke stranke u Holandiji ili izjave demonstranata u Berlinu koji otvoreno kažu da se zalažu za uvođenje šerijatskog prava u Nemačkoj to nedvosmisleno potvrđuje. Kako izgleda osvajanje javnog prostora vidi se i na primeru nemačkog gradića Karlštata, u kome je nedavno tradicionalna božićna pijaca otvorena pozivom mujezina na molitvu koji počinje rečima: „Bog je najveći, govorim, nema drugog boga osim Alaha.” U skladu s tim, izostale su božićne pesme i kuvano vino.
Da su zagovornici multikulturalizma spremni da u ime svoje ideologije idu i dalje od dehristijanizacije i islamizacije božićnih pijaca vidi se i po govoru Omida Nuripura, kopredsednika nemačkih Zelenih, koji je prošle godine u Bundestagu zatražio primenu šerijatskog prava, odnosno onih delova koji su u skladu sa nemačkim ustavom. „Postoji više vrsta šerijata. Naš posao ovde je da obezbedimo da se mogu primeniti delovi koji su kompatibilni sa Osnovnim zakonom.” Gonjeni svojom multikulturalističkom ideologijom, Zeleni su postali glavni zaštitnici političkog islama u Nemačkoj i saradnici islamističkih udruženja. Zanimljivo je da je reč o stranci čiji se predstavnici takođe zalažu i za „feminističku spoljnu politiku”. Isti fenomen „islamo-levice” prisutan je i u Francuskoj.
Kolonizacija Evrope
Samo po sebi se razume da se stvar neće zaustaviti na božićnim pijacama, izbacivanju svinjetine iz jelovnika školskih kantina ili pozivima na urušavanje pravnog sistema. Sprovođenje multikulturalističke politike i forsiranje masovne imigracije su u najdirektnijem smislu opasni po život. Naime, kada se stvari posmatraju iz te perspektive dolazi se do zaključka da su žrtve silovanja iz Kelna i svi oni koji su živote izgubili u brojnim terorističkim napadima od Nice i Pariza pa do Berlina zapravo žrtve ne samo islamizma, nego indirektno i levo-liberalne političke elite i njihove politike kulturnog obogaćivanja. Norbert Bolc je 2006. godine pisao da getoizacija islamskog stanovništva nije opasnost, već realnost. Getoi obrazuju svet za sebe u kome se razvija agresivna samosvest.
Pri tome, još jednom je važno podvući da ovde nikako nije reč o pojedinačnim i izolovanim incidentima, već o pravoj kampanji, a primere nije teško pronaći. Tako je, na primer, nedavno grupa dece u Hamburgu pretila učitelju, a malo pre toga su u istom gradu dvojica mladića silovali mladu majku koja je pošla da pokupi dete iz vrtića. U Francuskoj je u noći između 18. i 19. novembra grupa momaka do smrti pretukla šesnaestogodišnjaka. U sva tri slučaja počinioci su „migrantskog porekla”. Kako piše Karlhajnc Vajsman, reč je o onome što je u sociologiji poznato kao elita parija, dakle o ljudima koji veruju da su progonjeni bez razloga, dok istovremeno u tome vide dokaz svoje izabranosti i garanciju buduće pobede. Prema tome, koliko god na prvi pogled delovalo neverovatno da neke grupe zahtevaju da se u Nemačkoj uspostavi kalifat, odnosno koje traže uvođenje šerijata, to je logična i krajnja posledica one ideologije koja vlada u paralelnim društvima – i u konačnici to je posledica multikulturalizma.

Tirade o priznavanju različitosti dovele su do toga da se muslimanski došljaci osećaju superiornim u odnosu na domaće stanovništvo i da otvoreno pokazuju prezir prema njima, njihovim običajima, religiji, zakonima i državi. Ironično, oni mrze istu onu državu koja ih je primila i koja ih izdržava. Tome u prilog govori i činjenica da je ove godine u Nemačkoj zabeležen do sada najveći broj napada na državne službenike, pri čemu nije reč samo o napadima na policiju, već i na radnike socijalnih službi. Kako kaže Vajsman, ovde nije reč samo o nezahvalnosti – već o istinskom sukobu civilizacija. Jedino, što do sukoba ne dolazi u zonama dodira civilizacija, već se on preselio u samo srce Evrope. Odatle se može zaključiti da smo svedoci novog osvajanja ili, kako Reno Kami kaže, kolonizacije Evrope.
Politička klasa, sa svoje strane, nema interes da se o ovome govori, jer bi objektivno prikazivanje stanja od nje zahtevalo preuzimanje odgovornosti i donošenje teških odluka, što se nastoji odgoditi. Stoga se još uvek insistira na upitnoj priči o ekonomskim koristima masovne imigracije, čime se apeluje na konformizam kod domaćeg stanovništva: „Možda je sve ovo neprijatno, ali su roštiljdžije iz Turske i vozači iz Bangladeša tu radi vaše udobnosti”. Prema tome, ukoliko ne želite da radite više i da reskirate gubitak životnog standarda – moraćete da se pomirite sa novom normalnošću, u koju spadaju i zapuštene ulice po kojima haraju bande.
Kad nasilje stupa na scenu?
Ako se nasilje i problematizuje nastoji se da se ono prikaže kao izolovani incident, a armija sociologa i psihologa je tu da sve predstavi kao socijalni fenomen. Nasilje bi, dakle, bilo plod loše socijalne situacije, te bi se u konačnici koren problema morao tražiti u rasizmu i kolonijalnoj prošlosti evropskih zemalja. Iako se na demonstracijama u Francuskoj jasno čuju povici: „Došli smo da koljemo belce!”, levičari poput Žan Lik Melanšona još uvek govore o „arabofobiji”. Međutim, nedavni slučaj iz Irske, kada je došljak iz Alžira nožem ranio trojicu mladića, jasno pokazuje da problemi postoje i u društvima u kojima se nikako ne može govoriti o rasističkoj ili još manje o kolonijalnoj prošlosti. Zapravo, ako se već želi razgovarati o rasizmu – neophodno bi bilo obratiti pažnju na „antibelački rasizam” koji je sve prisutniji u Evropi.

Plod multikulturalističke ideologije nije samo nasilje, već i pad nivoa obrazovanja, budući da učenici stranog porekla sve češće ne poseduju dovoljan nivo poznavanja jezika da bi mogli da prate nastavu. Pored toga, nije retka pojava da roditelji odbijaju da šalju decu u škole. Istovremeno, u školama dolazi do sve većeg opadanja discipline i autoriteta učitelja. Stvar je tim gora što je nastavni kadar i sam zadojen multikulturalizmom i progresivizmom, te nije u stanju da uspostavi neophodan autoritet i disciplinu. Time se priča o ekonomskim koristima imigracije ponovo dovodi u pitanje – jer se od loše obrazovane i nedisciplinovane omladine teško može očekivati da će sutra biti sposobni da se uklope u privredni život industrijskih društava. Umesto da bude nosilac društva, verovatnije je da će takva omladina predstavljati dodatno opterećenje.
I tu se, možda, dolazi do ključne tačke. Naime, i multikulturalizam ima svoje dublje uzroke. U svojoj suštini on je posledica slabosti forme koja se već dugo i sistematski podržava. Već više od 70 godina traje borba protiv autoriteta kao takvog. Pojam autoriteta je diskreditovan i izjednačen sa nasiljem. Međutim, stvar stoji sasvim drugačije, jer nasilje i autoritet nisu sinonimi. Zapravo, onda kada se autoritet institucija više ne priznaje – tada nasilje stupa na scenu kao poslednje sredstvo.
Naslov i oprema teksta: Novi Standard
Dr Dušan Dostanić je saradnik Instituta za političke studije. Ekskluzivno za Novi Standard
Izvor Novi Standard