
U danu kada su crnogorske „komite“, sve sa samozvanim mitropolitom Mirašom Dedeićem, ostrašćeno protestovale na Cetinju protiv ustoličenja mitropolita Joanikija u manastiru Svetog Petra Cetinjskog, Kijev je ugostio patrijarha carigradskog Vartolomeja, koji je s vođom ukrajinske raskolničke crkve služio liturgiju u Sofijskom saboru.
I u Ukrajini, i u Crnoj Gori raskolnici su u ofanzivi. Slični udar na svetinje, slični scenario izmišljanja istorije, slična iščašena paradigma o „agresorima“ i „okupatorima“ iz redova kanonske pravoslavne crkve iskonski prisutne na tom prostoru, slično proglašavanje crnog za bijelo i obrnuto. Samo su oni ukrajinski dalje odmakli, zahvaljujući tomosu koji je bivši ukrajinski predsjednik Petar Porošenko isposlovao kod Fanara.
Patrijarh Vartolomej sada je stigao u Ukrajinu da učestvuje u obilježavanju 30 godina ukrajinske nezavisnosti, a državni vrh dočekao ga je kao da ih je sunce ogrijalo. Duša se raduje susretu s gostom dragim srcu, poglavarom Majke-crkve od koje je na ukrajinsko tlo došao svijet Hristove vjere, uskliknuće euforično bivši predsjednik Porošenko.
Džaba što većina vjernika one kanonske Ukrajinske pravoslavne crkve Moskovske patrijaršije nema mnogo razloga za radost, s obzirom na stotine otetih hramova širom Ukrajine.
Više od 10.000 vjernika u subotu je zato pred Vrhovnom radom u Kijevu čekalo Vartolomeja, ali je on ušao na zadnji ulaz. Nije valjda želio da vidi poruke s transparenata — „Vartolomej daje blagoslov razbojnicima“, „Krv pravoslavnih je na tvojim rukama“, „Vrati nam 500 hramova“. Ali ih je vidjela policija, pa su neki od vjernika i privedeni, a prvi je bio muškarac s natpisom „Andrejevska crkva je tekovina pravoslavlja, a ne satanizma“. Riječ je o crkvi čije je temelje položila u 18. vijeku ruska carica Jelisaveta Petrovna, a koja je 2018. odlukom ukrajinskog parlamenta predata Konstantinopoljskoj patrijaršiji da bude njena stavropigija (predstavništvo).
Među otetim hramovima je i pomenuti Sofijski sabor, koji je, prema ljetopisima, izgradio u prvoj polovini 11. vijeka knez Jaroslav Mudri, a kroz istoriju je bio sjedište kijevskih mitropolita koji su tu i sahranjivani. U sovjetsko vrijeme sabor je bio aktivan do 1929, da bi 1934. postao muzej, a 1990. bio uvršten u spisak Uneskove svjetske baštine. Poslije raspada SSSR-a, Moskovska patrijaršija, ali i nekanonska Kijevska godinama, redovno je slala molbe vladi da im se svetinja preda na korišćenje. Kad ju je 2010. preuzelo Ministarstvo kulture Ukrajine, bio je to uvod u predaju Sofije Kijevske raskolnicima 2016.godine.

Vjernici kanonske crkve u Ukrajini su, u međuvremenu, postali meta progona i izliva mržnje. Radikalno nacionalistički nastrojeni u ukrajinskim medijima ne prezaju čak od predloga da se zabrani „agresorska“ crkva. Treba donijeti zakone koji će učiniti nemogućim postojanje „neprijateljske crkve“, uništenje i protjerivanje te crkve s teritorije Ukrajine je stvar bezbjednosti Ukrajine, savjetuje tako Ajdar Muždabajev, voditelj ukrajinskog krimskotatarskog TV kanala ATR.
Sijanje mržnje prema kanonskoj crkvi dobrano je začinjeno istorijskim revizionizmom i identitetskim inženjeringom koji je u Ukrajini već godinama u zamahu. Dio toga je i poduhvat dopremanja iz Švedske, specijalno za tri decenije nezavisnosti, istorijskih relikvija — bulave (žezla) hetmana Ivana Mazepe i latinični ustav hetmana Filipa Orlika , artefakti koji, prema riječima ministra kulture Ukrajine Aleksandra Tkačenka, govore o tome da „ova zemlja (Ukrajina) nema 30 godina, nego više vjekova“. Kako se to sjajno nadovezuje na tezu da Rusi nisu autohtoni narod u Ukrajini, nego porobljivači jadnih Ukrajinaca koji su, čak se može čuti, potekli od — Sumera.
Kakva je tu kopča s Crnom Gorom? Zasad samo kao upozorenje, jer pojedini, možda ne tako brojni, ali veoma bučni javni poslenici u Crnoj Gori, kako god ih zvali — kvaziintelektualcima, milogorcima, komitama — neumorno dokazuju da Crnogorci nemaju veze sa Srbima koji su u Crnu Goru došli kao „agresori“ i „okupatori“, a da je kralj Aleksandar, megaloman opsjednut jugoslovenskom idejom, svome djedi oteo državu. Da je Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori uzurpator pao s neba i da mora da dokaže otkud joj hramovi i crkve, da se upiše u registar vjerskih zajednica kao da je neka nova sekta, a ne crkva prisutna od vremena Nemanjića. Jer samozvana Crnogorska pravoslavna crkva, koja je kao nevladina organizacija registrovana u policijskoj stanici na Cetinju, iako još daleko do tomosa patrijarha Vartolomeja (štaviše, na Dedeića je bacio anatemu upravo Sveti sinod Carigradske patrijaršije), može nesmetano na Preobraženje da služi liturgiju u hramu na Ivanovim koritima. I jer bude strepnju poruke sa protesta u Cetinju, čiji učesnici u deklaraciji kažu da ne brane srpskom patrijarhu da ustoliči svog namjesnika u objektima koje je izgradila crkva Srbije u Crnoj Gori, ali ne dozvoljavaju taj „okupatorski čin“ u stolici Svetog Petra u Cetinjskom manastiru.
Premda je takvu tezu na ulicama Cetinja podržalo tek nešto više od hiljadu ljudi, nije nemoguće zamisliti da, ako stigne nalog iz onih istih centara moći koji preko Vartolomeja razbijaju jedinstvo vjernika u Ukrajini i rasparčavaju tradicionalni prostor Ruske pravoslavne crkve, i Miraš preko noći postane podoban i poželjan saučesnik u krstaškom pohodu na Srpsku pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori.
Izvor: Sputnjik – Tanja Trikić
