Piše: Miloš Lalatović
Dok sam se u ovoj pretprazničnoj zbrci razmišljao o čemu da pišem, sjetio sam se mojih Nikšićana Dragutina, Rajka i Marinka, gdje će oni provesti ,,najluđu noć“, koja iz godine u godinu postaje sve dosadnija saobražavajući se sa sivilom svakodnevnice i duhom ovoga svijeta.
Ljudi hipnotisani konformizmom i toplotom svojih ugodnih prostorija, rijetko se kad sjete onih u tamnici, pa bili krivi ili ne. A “svi smo krivi za sve“, što reče neko negdje. Nije bitna ,,krivica“ ovih mladih ljudi, bitno je da su se oni suprotstavili bezličnom vladajućem duhu ovoga svijeta, koji to ne prašta. Možete da se glupirate, od sebe pravite budalu, ismijavate djevojke, koje nose marame, sve može do određene granice, čak je i poželjno.
Nećemo govoriti o međuetničkim glupim sukobima na Balkanu. Bilo ih je dosta. Ovdje nije o tome riječ. Riječ je o suprotstavljanju sili, neznano otkuda ona dolazi iako uzima različite oblike. Ta sila je vrlo gorda i sujetna i ne trpi protivljenje. Možete biti svi različiti, ali ipak je to sve pod isti kalup. Studenti, koji protestvuju u Beogradu, nijesu se ni jednom riječju sjetili ovih momaka, diskretnih, a glasnih i jasnih heroja. Lako je biti panker u svijetu koji ti nameće pravila, pisana i nepisana ili ona negdje između. Teško je biti “Sid Višiz i Nensi Spangen“ u svijetu gdje te ne dočekuju kao zvijezdu već kao crnu rupu. Takva zvijezda se mora po propisima svijeta ugasiti i postati velika duboka crna rupa, koju su svi zaboravili, plaše se nje, snimaju se čak i horor filmovi o njoj kao nečem nepoznatom većini masa, ne bi li se ko sjetio čega. Kako se niko ni od albanskih ili uopšte regionalnih nemiretelja sa pravilima palosti ne nađe da oživi onu pjesmu benda Nirvana gdje Kurt Kobejn na sav glas viče „Smells like teen spirit”.
A bilo je i ima među kosovskim Albancima diskretnih heroja. Da, bili su privrženi svom narodu i borili su se za svoje ideje. I sadašnji političar Aljbin Kurti je zaboravio svoje tamnovanje, a i mnogi Albanci i njihovi potomci sa kojima je u zatvoru drugovao i pokojni reditelj Lazar Stojanović, a zahvaljujući čemu je zavolio Albance, taj rođeni Beograđanin. Da li se sjete Albanci harizmatičnog i teško zaboravljenog glumca Bekima Fehmiua, koji je svoj život okončao samoubistvom, valjda u sopstvenoj nemogućnosti izlaska iz sivila dosadne beogradske, opšte svjetske, pa i kosovske svakodnevice, a zalagao se i protestovao nekad protiv ugnjetavanja i loše propagande protiv kosovskih Albanaca? Izgleda da je i on tragični junak kosovske misli, a ne samo Njegoš, kako kaže Andrić, a bio je Albanac, nije važna nacionalnost ni narodnost. Kosovo je odavno bilo test za opredeljenje prema sivilu svakodnevice ovoga svijeta ili nečem uzvišenijem, iako ponekad to nije bilo ni jasno čemu. Pa možda ni oni momci koji su dali svoj život u ratovima devedesetih godina sa različitih strana, a kojih se više niko i ne sjeća. Eto tako, bili su neka ,,šteta“.
Neću mnogo dužiti “punk is not dead“.
