Piše: Miloš M. Milojević
Ministarska se, nasuprot široko rasprostranjenim uverenjima, ipak, poriče. Urednički kolegijum nedeljnika Vreme izabrao je za ličnost godine Nenada Lajbenšpergera, istoričara i konzervatora Republičkog zavoda za zaštitu spomenika, staraoca o Registru nepokretnih kulturnih dobara.
Lajbenšperger je odbio da se povinuje režimskim nalozima i ukloni kompleks beogradskih zgrada koji se pruža duž Nemanjine ulice i Ulice kneza Miloša iz registra zaštićenih kulturnih dobara. Njegov i potez njegovih kolega jedan je od središnjih međaša slučaja Generalštab, afere zbog koje je predsednik Srbije Aleksandar Vučić, tradicionalno iskačući iz uskozadatih ustavnih ovlašćenja, pretio da bi on to sve po kratkom postupku u po bela dana i sve u tom smislu i po tom redu.
Slučaj Generalštab je istovremeno i uznemirujuć i groteskan u ogoljenom bezakonju. Zgrade i pripadajuće zemljište ispod zgrada srpska vlast je naumila da preda građevinskom tajkunu na privremenom radu u Beloj kući, rečju, Donaldu Trampu. Kompanija njegovog zeta Džereda Kušnera, izdanka stare porodice njujorških graditelja, trebalo je da na ovom mestu sagradi Trampove kule, luksuzan stambeno-poslovni kompleks uz sadržaje za opuštanje i razonodu. No, istog dana kada je Tužilaštvo za organizovani kriminal podnelo optužni predlog protiv ministra Nikole Selakovića, američki mediji objavili su da je Kušner odustao od zidanja u Beogradu, pošto njegova kompanija ne želi da učestvuje u projektima koje dele društvo, a ne ujedinjuju ga.
Ono što je prethodilo optužnom predlogu, nesuvislim izjavama čelnika beogradskog režima i performansima koje je ministar Selaković izvodio pred zdanjima pravosudnih ustanova moglo bi da posluži kao predložak za političko-kancelarijski triler.
Bilo je tu, sudeći po brojnim medijskim navodima i dostupnim podacima iz istrage, pritisaka vrha izvršne vlasti, overavanja belog lista hartije i beleženja u delovodni protokol da bi se gorespomenuti beli list hartije iskoristio za brzopoteznu izradu elaborata na osnovu kojeg je trebalo doneti odluku da se zgrade liše statusa zaštićenog dobra. Zatim i falsifikovanja i zloupotrebe tajne policije koja je išla naokolo po hodnicima i kancelarijama Zavoda za zaštitu spomenika da poučava službenike kako bi trebalo raditi u državnom interesu. (0 detaljima slučaja možete pročitati izveštaj Radmila Markovića u nedeljniku Vreme, ili više članaka objavljenih na portalu Birn, ovde, ovde i ovde, i mnogobrojne članke objavljene na portalu nedeljnika Radar da se ne upuštamo u nepotrebno sažimanje, pošto je stvar, sama po sebi, vredna pažnje).
Važno je napomenuti da se optužni predlog protiv ministra Selakovića i ostalih odnosi na dva navodno počinjena krivična dela (zloupotreba službenog položaja i falsifikovanje službene isprave) dok mnogi drugi navodi o celom slučaju nisu poslužili kao osnova za pokretanje sličnih postupaka. Još uvek.
Staranje o nasleđu podrazumeva ne samo baratanje zakonskim procedurama nego i povišenu svest, moralni osećaj, o važnosti onoga što je bilo i o onima što su bili. Odbrana dela onih iz minulih decenija ili vekova koji se sami više ne mogu odbraniti, ni od korumpirane politike ni od grabežljivih investitora.
Delovanje Nenada Lajbenšpergera i njegovih kolega je tako čin stručnog integriteta ali pre svega moralni čin građanskog poštenja i patriotizma, i to u godini kada je srpski režim pokazao da ne preza od raznih zloupotreba kako bi potisnuo političko neslaganje – otkazima, pritvaranjem i hapšenjem, uličnim policijskim, parapolicijskim i huliganskim nasiljem.
Nenad Lajbenšperger je pokazao da je u takvim uslovima, u uslovima medijske hajke u kojima se pljačka javnog dobra proglašava za najviši patriotski akt, moguće reći neću. I to je ono čega bi režim trebalo da se pribojava: ljudi čije je ime poznato iz fusnota malobrojnim čitaocima istoriografskih radova mogu i hoće da se suprotstave štiteći zakonitost pred bezakonjem.
Sudeći po svedočenjima o onome što su činili – imaju se rašta i plašiti.
