Piše: Milorad Durutović
Gorka je sudbina Njegoševa po svemu što ga je tokom života pratilo, a možda još više po onome što ga je u svijesti i djelima potomaka zadesilo. Sahranjivali smo ga nekoliko puta — što iz plemenitih, što iz jedva razumljivih pobuda — a djela mu tumačili kako je koji partijski program nalagao. Pa i danas, više mu se divimo nego što ga čitamo i razumijemo. Predstava o Njegošu zatvorila se u stereotip: u priču o velikanu pjevanja i mišljenja, o duhovnoj vertikali naroda koja se ovih dana uhorizontalila stavljanjem njegovog imena u naziv gradskog bazena.
Sam bi Njegoš na to, valjda, uzvratio: „Što hoće ljudi, to i vrijeme trpi.“
Potonju misao vladika inače izriče u pismu ruskom diplomati Jeremiji Gagiću, sa Cetinja, 11. novembra 1847. godine. No tamo ona nema ironiju kakvu joj danas pripisujem. I to nije jedina misao iz tog pisma koja se kasnije opredmetila kao gorka šala sa sudbinom.
Osjećajući, naime, težinu ljudskog udesa i potrebu da pronađe „ubježište od smutnijeh i nesmislenijeh burah“, Njegoš se svom dugogodišnjem korespondentu povjerava: „Ovo ja sudim po sebi, jerbo meni svagda soputstvuje protivni vjetar, a pribježišta za mene, po prilici, ne ima do u grobu.“ Ali šta bismo nakon svega mogli reći o toj pomisli da će pjesnik pribježište pronaći barem u grobu, imajući u vidu koliko su puta njegove kosti kasnije premještane, a sa njima i njegova zavjetna kapela — nekada u ratnom haosu i bježanju pred granatama, a nekada pod teretom ideoloških međa i političkih prekompozicija? O tom trajnom nemiru svjedoči i studija „Sedam Njegoševih sahrana“ Slobodana Kljakića i Ratka Pekovića, a svjedočilo se i decenijama, često šapatom.
Usud Njegoševa života suptilno se raskriva u njegovoj epistolarnoj prozi, kao specifičan način ispovijedanja i razumijevanja sebe i svijeta oko sebe, što naročito važi za pisma iz posljednjih godina života. Tako u spomenutom pismu, iza vladičanske i državničke uloge, nalazimo čovjeka koji dijeli sudbinu svog naroda — onoga koji se žali na „protivni vjetar“, ali čija se tuga trenutno preliva u samoironiju kada svoju nesrećnu zvijezdu objašnjava time što je „satelit raskaljenoga Merkura“, dok njegovom anđelu čuvaru „valjda jošt glava mrči od nekakvoga Bakusova pira“.
Pa ipak, taj zajednički usud najjasnije izbija u trenutku kada se Njegoš osvrne na spoljni svijet. On tada zapisuje ono što stoji kao opšta sudba: „Doista je udivlenija dostojno da se sve naše stvari na obratni durbin gledaju…“ U toj nimalo pjesničkoj slici obratnog durbina pjesnički je sažeta sva muka malog naroda za čije patnje svijet nema samilosti i razumijevanja, nema „blagorodne simpatije“ ni „čelovječeskoga sostradanija“. To iskrivljeno sočivo prati Njegoša u stopu, jer šta god Crnogorci učinili, tumači se na njihovu štetu: ako miruju — vladika im je narušio junački duh; ako se bore — proglašavaju se za „divlju ordu“. Svaka se pobjeda „skrši“ i naziva bezakonjem. Upravo u času suočenja sa tom neprekidnom nepravdom prema svom narodu i njegovim ratnicima, iz njega izbija onaj duboki bol i saosjećanje: „Ej, kukavna Crna Goro! Sirota puka, ona ne prinadleži plemenu ljudskome, no je iz neba pala ili iz ada iskočila, te je se svak tuđi“.
Međutim, ne dolazi muka samo spolja!
Kada Njegoš u istom pismu nagovijesti da za njega pribježišta nema do u grobu, teško je u tome ne prepoznati nešto više od crne slutnje — one koja će svoju likovnu artikulaciju dobiti u Lubardinom „Sumraku Lovćena“. U tome jeste i najdublja gorčina Njegoševe sudbine: što se ni njegovo doba, a ni naša sloboda uprkos svemu što je od njega prošlo, nijesu otvorili prema svevremenosti, već su ostali zaglavljeni u maglama u kojima još ne uspijevamo da razaberemo šta pripada prošlosti, šta našoj sadašnjosti, a šta budućnosti.
Izvor: RTNK
