Prije tačno pola vijeka, odigran je najuzbudljiviji i najvažniji šahovski meč kojeg ljudski rod pamti. Meč između Borisa Spaskog i Bobija Fišera.
Nije slučajno da se ovaj duel odigrao u Rejkjaviku, glavnom gradu Islanda, jer je to ostrvo, usamljeno u sred Atlantika, po projekcijama generala suprotstavljenih strana, sovjetskog lagera i NATO pakta, bilo kao stvoreno za početak trećeg i, vjerovatno, posljednjeg svjetskog rata.
Svirajući u tom gradu daleke 1999. godine naišli smo na jednog ruskog reditelja koji je cjelokupno društvo za stolom zabavljao pjevajući islandske pjesme iz sedamdesetih. Tajna njegovog poznavanja popularne islandske kulture ležala je u aktivnostima za vrijeme vojnog roka. On je, naime, služio je vojsku u špijunskoj atomskoj podmornici, a zadatak mu je bio da „prisluškuje lokalni radio“.
Boris i Bobi
Antologijski meč između Fišera i Spaskog uspio je da Hladni rat preusmjeri sa prijetnji nuklearnim naoružanjem na šahovsko polje. Nikada do tada Amerika i njeni saveznici nisu imali tako divnu priliku da u sportu u kome su Sovjeti bili neprikosnoveni – Aljehin, Talj, Petrosjan, Korčnoj, Botvinik… – dokažu superiornost slobodnoga, demokratskog svijeta, a isto tako nikada do tada Sovjeti nisu imali tako čistu i jasnu priliku da u sportu u kome dominiraju, počiste i novi proizvod zapadne propagande čije je ime bilo Bobi Fišer.
Boris Spaski je bio oličenje sovjetskog (nad)čovjeka. Elegantan, svijetao, uredno počešljan, mudrog pogleda i zagonetnog osmijeha, zadovoljio bi i najstrožije kriterije arijevske rase, a svojim manirima i vještini igranja tenisa ne bi se obrukao ni na engleskom dvoru. Boris je, međutim, imao dodatne kvalitete koje germanski arijevci i engleski lordovi nemaju, a sovjetski građani posjeduju. On je, pored svih svojih kvaliteta, umio da zavrne rukave, zamjeni sijalicu i popravi bojler. Aristokrata blizak radničkoj klasi!
Bobi Fišer je izgledao kao još jedan američki „buntovnik bez razloga“. Poslije Džejmsa Dina i Marlona Branda, a prije Džonija Depa i Šona Pena, predstavljao je iskorak Holivuda sa celuloidne trake na tablu sa šezdeset četiri polja. Njegova neposrednost u komunikaciji, nepredvidivost u igri i poseban, autentičan pogled na svijet veoma brzo su ga napravili superstarom. Za njegov meteorski uspjeh, međutim, nisu zaslužni mediji, već Fišer sam po sebi.
Tako je taj meč, i prije nego što je bijeli odigrao prvi potez, proglašen za Meč stoljeća. Stekao se utisak da umjesto Borisa i Bobija za stolom, ispred šahovske table, sjede suprostavljeni društveni sistemi, filozofije, moralni kodeksi, kulture, ekonomije, vojske… Bila je to borba dva pogleda na svijet, a cilj je bio poniziti onog drugog.
Istok-Zapad telepatski
Moj otac je volio šah. Tačnije, bio je lud za njim. Moj brat i ja bili smo žrtve te ljubavi. Sjedili bismo satima ispred table rješavajući šahovske probleme, blejali u figure koje je otac pomjerao samo njemu poznatim zakonima, uzalud nam objašnjavajući razlog poteza koje je vukao.
Meč stoljeća zatekao nas je na godišnjem odmoru u Stonu, na Pelješcu, kod šjor Ive, čiji je magarac umio da pozdravlja mrdajući ušima: „Kažeš mu adio i on ti mahne dva puta lijevim uhom.“
Šjor Ivo je imao terasu prekrivenu listovima stogodišnje loze, na kojoj smo provodili popodnevnu sijestu analizirajući partiju odigranu dan ranije. Braneći se od dosade, brat i ja smo znali strčati na drevnu stonsku kamenu ulicu, upaljenu pelješkim suncem, ne bi li se poigrali sa magarcem i njegovim lijevim uhom.
Kako se svijet podijelio na dva dijela, jedni za Spaskog, drugi za Fišera (jedino je Kina bila neopredjeljena), tako je i Jugoslavija bila prisiljena da se izjasni na čijoj je strani. (Ne možeš sjediti na dvije stolice).
Raposlućenost između Istoka i Zapada, koja je, koliko znamo, još od Svetoga Save sudbina ovoga tla, sada je dobila neočekivan oblik. Nije bilo bombi, pištolja, ideologija, agitacija, vjere, popova i hodža, već trideset dvije figure na šezdeset četiri polja u igri koju svi znaju da igraju, ali je rijetko ko razumije. Zahvaljujući Titovom „Ne“ Staljinu, neobjašnjivo silnom uticaju zapadne popularne kulture na socijalističku mladež i neodoljivom šarmu poluludog genija, činilo se da cijela Jugoslavija navija za Fišera. Svi osim mog oca. I mene!
Otac je navijao za Spaskog. Njega, kao čovjeka koji je duboko vjerovao u to da je sa komunizmom konačno stigao i (sretan) kraj istorije, nije mogla da zbuni kapitalistička propagandna mašinerija koja je izmišljanjem novih heroja, tobožnjih boraca za slobodu, uzalud pokušavala da odgodi krah jednog nakaradnog društvenog sistema u kojem, pod plaštom Slobode, caruje Nepravda.
A mene, dječaka od deset godina, nije mogla da savlada eufrorija koja je propratila pojavu prvog američkog šahiste koji je, poput Boba Dilana, osvajao svijet svojim talentom, vještinom i spontanošću. Meni je Fišer pomogao da onako mlad i nezreo osjetim u sebi istinski bunt protiv autoriteta, tako da, što je više ljudi oko mene hvalilo američkog genija – a svi su ga voljeli, i ujko i tetka i dida i baka i brat od strica i učiteljica i Davor i Mirza i Dedić i cijeli moj razred, pa i šjor Ivo – moj otpor prema njemu je rastao.
Udica Velikog Bobija
Meč je za Spaskog počeo blagosloveno. Dobio je prvu partiju glatko, a na drugoj se Fišer nije ni pojavio u znak protesta zbog upotrebe nadnaravnih sila koje njegov protivnik koristi, a kojih, to bar znamo, Istok ima u obilju.
Fišer je, formalno, strah od nadnaravnih sila svalio na televizijske kamere i njihovu blizinu. Danas, kada svaki čovjek ima uz sebe kameru, takva mu žalba ne bi pala na pamet!
Otac je zadovoljno analizirao prvu partiju pripisujući jednu kardinalnu Fišerovu grešku gramzivošću i pohlepi alavog sistema kojeg Amerikanac u ovom meču predstavlja. „Progutao je udicu! Progutao je udicu!“ objašnjavao je bratu i meni šta je to porazilo Velikog Bobija.
Taj dan se šjor Ivo nije pojavio na terasi u vrijeme popodnevne sijeste, a cijeli slobodarski svijet, uključujući i Jugoslaviju bio je snužden i zabrinut. Rastao je strah da će Bobi Fišer definitivno napustiti meč. Strah je bio osnovan, jer ni jedna zapadna institucija nema rješenja za istočnjačke nadnaravne sile.
Fišer, je, ipak, nastavio meč. Kolo sreće se sasvim okrenulo. Iako je gubio sa 2:0 na samom startu meča, Fišer je pokazao sav svoj raskošni talenat i pred očima cijeloga svijeta od jedne drevne igre napravio umjetnost.
Rapsodija koju nam je odsvirao u narednih nekoliko partija uzbudila je čak i moga oca, u kome je ljubav prema šahu, ipak, pobijedila ljubav prema Sovjetima. „Alal mu vjera!“, govorio je kada god bi prozreo neki Fišerov naum prije nego što je na taj veličanstven potez pažnju ukazao Svetozar Gligorić, stručni komentator lista Politika.
Tih je popodneva sa nama na terasi sjedio i šjor Ivo vidno zadovoljan razvojem situacije u Rejkjaviku, peckajući oca da bi Spaski mogao da završi u Sibiru. To je bilo uvriježeno mišljenje u cijelome demokratskom svijetu, sa sve Jugoslavijom, da sovjetski neuspješni sportisti nakon poraza završavaju u kazamatima poput junaka ruske književnosti iz devetnaestog vijeka.
Stari se nije obazirao na ta začikavanja jer je bio čovjek koji nikome ništa nije uzimao za zlo. Težak život kojeg je prošao, ležeći neprekidno sedam godina u koritu zarad tuberkuloze kosti koju je dobio početkom Drugog svjetskog rata na Dorćolu, naučio ga je da trke koje vodimo nisu kratke ili srednje pruge, već maratoni. Ipak, kako je meč odmicao, u njegovim analizama osjetio se trag tuge. Na kraju se brod Borisa Spaskog definitivno nasukao na sprud.
Bobi je dobio meč u velikom stilu, i time postao prva prava šahovska suprezvijezda, popularnija od Bitlsa, a kako su ovi, po riječima Lenona, bili popularniji od Hrista, jasno je da je Fišer svojom pojavom zasjenio i oficijelna božanstva.
Revanš iz 1992.
Međutim, kako život nije ni kratka a ni srednja pruga, već maraton, dvadeset godina kasnije, kao u nekoj burleski, dva šampiona se sastaju ponovo. I to u Budvi i Beogradu, u sasvim drugim okolnostima.
U Jugoslaviji je bjesnio rat, Sovjetski savez više nije postojao, a Amerika je bila jedina supersila koja je, shodno svojoj prirodi, dala sebi za pravo da kreira svijet po svojoj volji. Jugoslavija, tačnije ono što je od nje ostalo, proglašena je agresorom u ratu, bačena pod sankcije i anatemisana za vijeke vijekova.
Dva su se šampiona, međutim, odazvali pozivu da u takvoj, krnjoj i uniženoj Jugoslaviji, odigraju revanš. Bilo je to, kako su izvještavali zapadni mediji, flagrantno kršenje sankcija!
Rezultat revanša ne znam, a mislim da nije ni važan. Mnogo je važnija Fišerova odluka da igra u zemlji pod sankcijama. Bio je to njegov bunt protiv „političke korektnosti“ zbog kojeg je, poput nekog junaka iz grčkih tragedija, kažnjen vječnim progonom. Kaznila ga je zemlja čiju je zastavu nosio braneći čitav „slobodarski svijet“ – kaznio ga je taj isti slobodarski svijet jer i Sloboda ima svojih granica! Niko ne smije biti slobodniji od ostalih!
Spaskog se jebalo za sve. Njegova zemlja nije imala namjeru nikoga da kažnjava. Imala je dovoljno svojih problema.
Narednih godina, Fišer se potucao od nemila do nedraga, gubeći bitku i sa državnim aparatom protiv koga je digao glas, ali i sa demonima u sebi s kojima je bio u neskladu. Svoj zagonetan život skončao je u istom tom Rejkjaviku u kojem je postao simbol pobjede „slobodarskog svijeta nad komunističkom autokratijom“.
Bobi je ugodan život zamjenio za ono što je cijenio više. A to je Sloboda. A slobodu mu je oduzeo isti onaj „slobodarski svijet“ pod čijom se zastavom borio protiv „autokratije.“ Njegova smrt ispunila je Kočićev stih: Fišer je umro „slobodan i neustrašiv kao bog, a prezren i gladan kao pas!“
Boris je još uvijek živ. Daleko od Sibira. Da nema 85 godina vjerovatno bi igrao tenis, sport kojeg je igrao tako da se ne bi postidio ni na engleskom dvoru. Njemu „autokratski režim“ kojeg je predstavljao u Rejkjaviku i pored poraza nije oduzeo slobodu. Ustvari, nije mu oduzeo ništa! Čudni su putevi gospodnji!
***
Šjor Ive više nema. On nas je napustio još u vrijeme koje je obilježio Gari Kasparov. Od svih nas koji smo tog ljeta pažljivo analizirali svaki potez Meča stoljeća, na ovome svijetu smo ostali samo loza čijim je lišćem prekrivena terasa na kojoj smo sjedili – i ja. Ston mi je dalji od Pekinga.
Ko zna, možda i danas u vrijeme sijeste, na istoj terasi, pod istom lozom sjedi neka druga porodica analizirajući partije nekih novih majstora drevne igre. Ako je nekome od djece dosadno, nek strči na kamenu ulicu i nađe magarca. Vidjeće: „Kažeš mu adio, a on tebi dva puta mahne lijevim uhom.“
Dr Nele Karajlić
Izvor: RTS OKO
