- Đe ste to naumili, đetići? – upitaće Marko Miljanov dva mlada Kuča, uoči boja na Fundini.
- Da se bijemo s Turcima!
- Ima ko, i bez vas da se krvi s njima – reći će Marko – no se vrćite doma!
- Istoga dana zametnuo se žestoki boj. Trajao je sve do noći. Pred zoru – u crnogorski logor – banuše i ona dva mlada Kuča – oba u teškim ranama, noseći po dvije puške na ramenu,
- Evo ti, vojvodo, ove puške koje smo skinuli s Turaka – što smo mogli, to smo braći pripomogli , a, evo, i naše glave – ako smo prijekor zaslužili!
- E, đeco, đeco – reći će Marko – vi ste stekli čast a ne prijekor, ma ste jedno smetnuli s uma – Kučima su sprešnije vaše glave – da sjutra vode i brane Kuče, no te puške koje ste danas donijeli iz boja! –Ko na krvavo poprište izvodi neuku đecu ili je bezdušni krvnik ili oholi tirjanin. Tome nije stalo do pobjede, nego do nezasite slave, jer se pobjedom ne slavi smrt nego život!
Izvor: Boro Vujačić: Crnogorci u anegdotama i pričama, Pobjeda, Titograd, 1986., str. 71.
