Piše: Dejv Lindorf
Kako su rezultati izbora iz Virdžinije počeli pristizati ovdje u 4 ujutro po GMT (što je pet sati kasnije od istočnog vremena u SAD-u), otišao sam u krevet, vidjevši dovoljno da znam kako Kamala Haris gubi trku za Bijelu kuću.
Znao sam šta slijedi. Doživio sam to već četiri puta. Godine 1968, gledao sam kako Ričard Nikson, ozloglašeni „lovac na komuniste“ u stilu senatora Džoa Mekartija, podiže ono što je nazvao „Tihom većinom“ desničarskih bijelih rasista i superpatriota koji podržavaju rat u Vijetnamu, i porazio Hjuberta Hamfrija (ranejeg potpredsjednika, kog su demokrate izabrale za svog kandidata kada je njihov aktuelni predsjednik, Lindon Džonson, odlučio da se ne kandiduje ponovo).
Na ljevici je ujutro nakon Niksonove pobjede vladalo osjećanje beznađa.
To se ponovilo 1980. godine, kada je Republikanac Ronald Regan iznenadno pobijedio i porazio aktuelnog predsjednika Džimija Kartera. Tog jutra, ustao sam rano i spustio se do Brodveja iz svog stana na 11. spratu na Gornjoj zapadnoj strani Menhetna. Išao sam uglavnom praznim trotoarom kao zombi, prolazeći pored nekoliko ljudi koji su išli u suprotnom smjeru, a čija su lica takođe izgledala šokirano, dok mi nije prišao prijatelj iz komšiluka, Džon Hes, živi sjedokosi penzionisani novinar *Njujork tajmsa*. Sa osmjehom mi je rekao: „Zar nije sjajno? Republikanci su osvojili i Senat!“
„Šta je tu sjajno?” pitao sam, zaprepašćen što jedan radikalni ljevičarski novinar kaže takvo nešto.
„Zato,” objasnio je, „ako demokrate kontrolišu Kongres, Regan ne može svaliti krivicu za sve svoje katastrofe na njih. Sada neće moći okriviti nikog osim sebe!”
U stvari, Regan je uspio odslužiti dva mandata i čak postići neke pozitivne rezultate, uključujući pregovore sa demokratskim liderom Predstavničkog doma Tipom O’Nilom o spašavanju programa socijalnog osiguranja koji je bio u finansijskoj krizi, kao i okončanje Hladnog rata i (barem privremeno) trke u nuklearnom naoružanju sa Sovjetskim Savezom.
Onda je, naravno, tu i Vrhovni sud koji je 2000. godine “ukrao” izbore za Džordža V. Buša obustavljajući brojanje glasova na Floridi, gdje je bilo jasno da bi demokratski potpredsjednik Al Gor, koji je već osvojio glasačku većinu, pobijedio i u državi Floridi i time dobio dovoljno glasova u izbornom koledžu. Umjesto toga, Vrhovni sud je dao Bijelu kuću Bušu i Diku Čejniju.
I na kraju, tu je bila noć kada je Donald Tramp šokirao analitičare i sebe samog pobijedivši na izborima i porazivši demokratkinju Hilari Klinton 2016. godine.
Tako da je, kada sam se probudio u srijedu ujutru i vidio da će Tramp biti predsjednik još jedan mandat, osjećaj bio kao iz filma Beskrajni dan — ali bez onog srećnog završetka u kome “momak dobija djevojku.”
U stvari, ovaj put, Tramp 2.0 je gori od one četiri ranije pobjede republikanaca. Ovog puta republikanski predsjednik imaće čvrstu kontrolu nad oba doma Kongresa, s dominantnom većinom u Senatu koja će omogućiti donošenje gotovo bilo kog zakona bez mogućnosti da ga demokrate blokiraju, i ta većina će vjerovatno ostati u rukama republikanaca tokom cijelog Trampovog mandata. Ovog puta i Vrhovni sud je čvrsto pod kontrolom konzervativaca, sa odnosom 6-3 u korist tvrdokornih desničarskih sudija, a Tramp je jasno stavio do znanja da će svaka ministarska kancelarija i svaka agencija u vladi biti vođena od njegovih „lojalnih“ slugu, pri čemu će i državni službenici ili biti zamijenjeni ili prisiljeni na pokornost — uključujući čak i uobičajeno nezavisne agencije poput Pentagona, CIA-e, Ministarstva pravde i Agencije za zaštitu životne sredine. Čak bi i neumorni Džon Hes jedva našao neki svijetli aspekt ovih rezultata izbora.
Ipak, pokušaću.
Prvo, realnost: Rezultati izbora 2024. pokazuju da je većina Amerikanaca — muškaraca i žena, bogatih i siromašnih, bijelih i obojenih, obrazovanih i neobrazovanih, religioznih i ateista — ili spremna da rizikuje sa egocentričnim sociopatom, rasistom i mizoginističkim milijarderom-kriminalcem s izraženim problemima sa bijesom, ili su jednostavno previše okupirani preživljavanjem iz dana u dan da bi brinuli o izborima koji izgleda nikada ne donose pozitivne promjene u njihove živote, već ih čak čine težim. Analiza glasanja pokazuje da je veliki procenat mladih birača koji su glasali u poslednjem trenutku dao glas Trampu. Ogroman talas žena koje su glasale za Haris nije se ostvario. Više žena je glasalo nego muškaraca, kao i obično, ali mnoge od njih dale su glas Trampu. Tramp je takođe bolje prošao među crncima nego u 2016. i 2020. i značajno poboljšao svoj rezultat među Latinosima (ili, kako ih on zove, „Hispanoamerikancima“). U konačnici, veći udio žena za Haris bio je isti kao veći udio muškaraca za Trampa, što je predviđeni “rat polova” učinilo neuspješnim.
Ovdje u Velikoj Britaniji, gdje ću boraviti narednih devet mjeseci, mogu da vidim kakvi su rezultati takozvanih populističkih trendova u glasanju. Britanci su 1979. izabrali tvrdokornu konzervativnu premijerku Margaret Tačer i dozvolili njoj i njenoj Konzervativnoj partiji da naprave ogroman pomak u politici, od socijalne demokratije i klasičnog konzervativizma ka dvopartijskoj neoliberalnoj distopiji u kojoj su obe partije prihvatile koncept da su kapitalizam, slobodno tržište i povlaštena elita najbolja opcija za društvo.
Ovo suženje političkog spektra dovelo je, u decenijama koje su slijedile, do dugog perioda britanske ekonomske stagnacije i do okretanja Britanaca od ostatka Evrope, dok je raslo nezadovoljstvo i neprijateljstvo prema strancima, uključujući istočne Evropljane, i naročito ljudima iz Afrike, Azije i Kariba — svima koji su bili spremni da rade za manje i napuste zemlje u kojima je bilo još gore — koji su iskoristili otvorene granice širom Evrope da se sliju u UK. Ovaj fenomen doveo je do tijesne pobjede na referendumu koji je rezultirao izlaskom Britanije iz Evropske unije. Taj „Bregzit“ — antiimigrantska „secesija“ — izazvao je haos u ekonomiji i životnom standardu nacije, kao i u funkcionisanju ključnih usluga poput nekada prestižnog Nacionalnog zdravstvenog sistema. Upravo ovog jula, britanski birači, frustrirani zemljom i vladom u kojoj „ništa više ne funkcioniše,“ smjenili su konzervativce nakon 15 godina kontinuirane vladavine i dodijelili uvjerljivu pobjedu Laburističkoj partiji i novom premijeru Kijeru Starmeru. Kako će ta nova vlada uspjeti u svojim nastojanjima da popravi državu i pokrene stagnirajuću ekonomiju, s obzirom na decenije neobuzdanog privatizovanja i ukidanja javnih ulaganja, ostaje da se vidi. Pod drugom Trampovom administracijom, osnaženom političkim preokretom dubokim poput Tačerkine pobjede 1979. godine u UK, SAD bi uskoro mogla doživjeti sličnu eksploataciju i privatizaciju.
Međutim, jedina svijetla tačka, ako je uopšte moguće vjerovati Trampu na riječ — što je smjelo — bila bi ako zaista okonča deceniju vojne pomoći i političkog nadmetanja SAD-a koje je Ukrajinu guralo da izađe iz sfere uticaja Rusije i pridruži se NATO-u, anti-ruskom savezu koji SAD predvodi od početka Hladnog rata pedesetih godina. Tramp tvrdi, prilično logično, da su nastojanja SAD-a da uvuku Ukrajinu u NATO — uključujući podršku puču kojim je smijenjen pro-ruski predsjednik Ukrajine — pripremila teren za rusku invaziju na Ukrajinu. Suočena s napetostima koje su eskalirale, Ukrajina je već godinama u sukobu sa svojom etničkom ruskom manjinom, što je još više povećalo rizik od rata. Kada je nuklearna sila Rusija zaista i izvršila invaziju na svog susjeda, SAD i NATO saveznici postali su glavni snabdjevači Ukrajine oružjem i finansijama. Rat, za koji Bajden i drugi američki lideri znaju da nosi visok rizik od provociranja razornog, potencijalno svjetskog nuklearnog sukoba između dvije najveće nuklearne supersile, i dalje se nastavlja uz dodatnu američku podršku. Tokom upravo završene izborne kampanje, Tramp je obećao da će taj krvavi i opasni sukob odmah okončati, bez čekanja na svoju inauguraciju u januaru. Takođe je obećao da će okončati jednostrani rat Izraela protiv Palestinaca u Gazi, iako nije precizirao kako.
Nisam Trampov simpatizer, ali, ako zaista skrati ta dva krvava sukoba ili makar okonča rat u Ukrajini, dok u isto vrijeme ne pogorša situaciju u Gazi, njegov novi mandat bi počeo na dobar način. Trebao bi nastaviti tim putem i vratiti SAD u pregovore o nuklearnom naoružanju koje je njegov prethodnik Ronald Regan ostvario s Mihailom Gorbačovom, što je, barem privremeno, okončalo nuklearni zastoj i probudilo nadu za kraj nuklearnog oružja. Tramp bi takođe trebalo da nastavi svoje ranije nastojanje da izvuče SAD iz NATO-a, koji se odavno pretvorio u pokriće za učešće SAD-a u globalnim vojnim akcijama, služeći kao izgovor za ulaganje preko bilion dolara godišnje u američku vojnu industriju.
Martin Luter King je godinu dana prije svog ubistva 1968. održao govor u Riversajd crkvi u Njujorku pod nazivom „Izvan Vijetnama: Vrijeme da se okonča ćutanje.“ U tom govoru, ispravno je identifikovao SAD kao „najvećeg svjetskog izvoznika nasilja.“ SAD je to ostala i nakon toga; njeni beskrajni ratovi i „intervencije“ navodno su ubili preko 6 miliona ljudi širom svijeta od Drugog svjetskog rata, uglavnom civila.
Tramp je svjestan toga i govorio je o povlačenju američkih trupa iz stotina lokacija u inostranstvu (mada je tu ideju jednom poveo u kontekstu njihovog korišćenja protiv domaćih disidenata — što nije baš sjajna ideja!).
Trebao bi da ih povuče i rasformira. Njegovi razlozi — ušteda i sprečavanje vojnih žrtava među Amerikancima — možda se ne podudaraju sa razlozima ljevice za zatvaranje američkih baza u inostranstvu, ali su željeni rezultati isti.
Tramp je u nekoliko navrata izjavio da ne želi ratove — kao poslovni čovjek želi da SAD trguju na ravnopravnom nivou i da imaju dobre odnose s drugim zemljama. To je lijepo, i njegova baza, MAGA birači, podržavaju tu izjavu. Treba ga držati za tu riječ i smanjiti američku vojsku na mjeru prikladnu zemlji koja ne trpi prijetnje od invazije i koja prestaje vojno intervenisati u drugim zemljama. To je nešto što mnogi od Trampovih MAGA pristalica takođe podržavaju.
Ali za sada imamo samo obećanja i izjave poput: „Neću započeti ratove, ja ću ih zaustaviti.“ Bez djela, te riječi ne možemo shvatiti ozbiljno. Ipak, moram reći da su same te riječi dobrodošle i obećavajuće, i obećanje koje nikada nisam čuo od bilo kog drugog izabranog predsjednika, bilo koje stranke. (Osim, možda, Ričarda Niksona, koji je tokom svoje prve predsjedničke trke tvrdio da ima „tajni plan“ za okončanje rata u Vijetnamu — ali taj „plan“ je uključivao tepih-bombardovanje Sjevernog Vijetnama i slanje još američkih trupa, dok je rat nastavio do svoje sramotne ostavke.)
Ljevica se sada suočava sa egzistencijalnom krizom nakon Trampove pobjede, ali i sa prilikom.
Podrška demokratima i Kamali Haris kao taktički potez radi očuvanja slobode okupljanja i protesta očigledno je bila neuspješna; njena kampanja prošla je još gore nego Klintonova protiv Trampa prije osam godina. Izgubila je ne samo u izbornom koledžu, već i po broju glasova, što Klinton bar nije. Demokratska stranka ponovo se pokazala kao patetična šala kao politički protivnik. Senator Berni Sanders, koji je pobjedio na izborima za Senat u Vermontu, identifikovao je glavni problem partije neposredno prije govora Harisove o priznanju poraza: Demokratska stranka je u vlasništvu milijardera i konsultanata povezanih s korporativnim interesima i prema radničkoj klasi se odnosi sa prezirom ili otvorenim neprijateljstvom.
Isto tako, slab rezultat kandidata trećih strana pokazuje da je izgradnja treće partije gotovo nemoguć zadatak u sistemu koji ih sprečava.
To nas ostavlja s opcijom izgradnje masovnog pokreta van političkih stranaka, usmjerenog na široke narodne ciljeve koji bi ujedinili radničku klasu oko zajedničkih ciljeva kao što su mir i demilitarizacija, značajno povećanje minimalne plate, poboljšanje i zaštita socijalnog osiguranja, univerzalni pristup Medikeru za sve starosne grupe, usvajanje Amandmana o jednakim pravima i zaštita prava svake žene da odlučuje o svom tijelu, kao i ozbiljno suočavanje s klimatskom krizom.
Tramp je jasno stavio do znanja da želi neograničenu vlast, bez ograničenja od strane Kongresa ili Ustava. Njegova istorija laži, kriminaliteta, rasizma i mizoginije, kao i njegova spremnost da se obraća najnižim ljudskim porivima, dobro su poznati. Ali zaglavljeni smo s njim. Ne može biti pobijeđen na sudu, jer su njegovi pristalice već preplavili Vrhovni sud i niže sudove. Opoziv više nije opcija i samo bi gubio vrijeme i energiju. Oslabljeni demokrate u Kongresu više ni ne mogu pokrenuti ozbiljno opozivno suđenje.
S masovnim pokretom možemo vršiti pritisak na Trampa i njegove pristalice u Kongresu da ispune ono što su obećali. Ako se izjalove, možemo raditi na privlačenju onih glasača koji su za njega glasali kao za „agenta promjene,“ pogotovo kada uvide da on zapravo ne mari za njih.
Istovremeno, moramo se posvetiti organizovanju otpora Trampovim najgorim idejama — onima koje će naneti štetu najugroženijima i ozbiljno doprinijeti klimatskim promjenama. Na primjer, moramo podržati kampanju za zaštitu nedokumentovanih ljudi koji žive u SAD od brutalnih hapšenja, pritvaranja i deportacije, naročito u slučajevima koji razdvajaju porodice. Takođe, potrebno je izgraditi masovni pokret za zaštitu programa kao što su socijalno osiguranje, Medikejd i Mediker. Važno je što veliki broj Trampovih birača zavisi od tih programa i od Zakona o pristupačnoj zdravstvenoj zaštiti. Tramp i njegovi savjetnici to znaju, i zato je tokom kampanje obećao da ih neće ukidati. Moramo ga držati za tu riječ. Treba da osuđujemo svako Trampovo nastojanje da pogorša klimatske promjene ukidanjem mjera za očuvanje životne sredine i pokušajima da otpusti ili ućutka državne službenike zadužene za mjerenje ili ublažavanje klimatskih promjena.
Tramp nam je, davanjem ovih lažnih obećanja koje neće ispuniti kako bi pobijedio na izborima, upravo predao ono što nam je potrebno da pokušamo doći do istih tih ljudi i organizovati ih.
Dejv Lindorf (Dave Lindorff) je američki istraživački novinar, pisac i aktivista poznat po svojim kritičkim izvještavanjima o politici Sjedinjenih Američkih Država, vojno-industrijskom kompleksu i socijalnim nepravdama. Njegov rad obuhvata teme poput zdravstvene zaštite, spoljne politike, vojne potrošnje i zaštite životne sredine.
Izvor: Counterpunch.org
