Piše: Marija Đorđević
Dve freske otkrivene su u Pompeji 1851. godine za vreme Njegoševe posete. To su „Persej oslobađa Andromedu” i „Pijani Herkul”. Čuvaju se u monumentalnom zdanju Nacionalnog arheološkog muzeja u Napulju. Ispod svake od njih piše „Soba crnogorskog princa”.
Nevelika, poznata knjiga „Pisma iz Italije” Ljubomira Nenadovića, koju verovatno poseduje većina kućnih biblioteka, obavezna je lektira pred putovanje u Italiju, tačnije u Napulj, Rim ili Firencu. Nenadovićevi putopisi zabeleženi su 1851. godine i počinju u Napulju, gde pisac susreće vladiku crnogorskog Petra Petrovića Njegoša, a druženja sa velikim vladarem i pesnikom zapravo su centralni motiv ovog dela.
„U Neapolju šteta je da putnik čita ili piše. U Neapolju pesnik treba da peva, virtuoz da svira, slikar da slika, a mi svi ostali samo da gledamo […]
Putnici koji putuju samo putovanja radi svrate u Neapolj obično u proleće: pohode Pompeju, penju se na Vezuv, jedu makarone, pa odu: kuda? Svuda, samo ne tamo gde su bili…”
Nenadović Napulj zove Neapolj, jer su ovaj grad osnovali Grci između sedmog i šestog veka pre nove ere i nazvali ga Nea Polis – Novi Grad. Napulj je glavni grad pokrajine Kampanija, leži u Napuljskom zalivu, a za prosečno obaveštenog putnika prve asocijacije na ovaj grad su Vezuv, Pompeja, pica i Kamora, napuljska mafija.
Veselin Matović: Crnogorski jezički paradoks, kontinuitet sa okupatorima
Napulj je, u dve reči, specifičan grad. Svaki slučajni susret sa lokalnim stanovništvom završavao se rečenicom „sigurni ste ovde”. Odsedamo u kvartu Pendino, nedaleko od Katedrale. Živopisna ulica tog starog dela grada vrvi od turista, prodavnica, suvenirnica, restorana, večernjih ukrasa… Fotografišemo niz crvenih papirnih srca okačenih visoko iznad glava prolaznika kako bismo u tom spletu uličica kasnije lakše prepoznali put do našeg smeštaja. Ali ubrzo shvatam da se srca, lampioni, Maradonini murali i neke svetleće ukrasne plastične mašne nalaze gotovo u svakoj ulici. To je onaj kič koji mami osmeh, ne iritira.
Jedan od najpoznatijih i najpopularnijih delova Napulja je svakako Španski kvart (Quartieri Spagnoli), stari deo grada koji se prostire na površini od oko 800.000 kvadratnih metara uz centralnu ulicu Toledo. Kvart je nastao u 16. veku, kada su Španci podigli deo grada nalik kasarni za potrebe njihovog vojnog garnizona. Čini ga niz isprepletenih uskih ulica takođe punih restorana, zanatskih radnji, ribarnica, prizemnih stanova… Deo te ulične ikonografije je i veš koji se suši na prolazima između zgrada i ovo je jedno od najvećih starih gradskih jezgara u Evropi.
Karavađo i Jan Fabr
U Napulju su rođeni čuveni tenor Enriko Karuzo i reditelj Paolo Sorentino, a najstarija opera u Evropi teatar San Karlo osnovan je u ovom gradu 1737. godine.
„Videli smo lepih statua od Kanove, Čelinija, od Mikelanđela i od stotine drugih koji su docnije radili. Videli smo slika od Rafaela, Ticijana, Karavađa, Rubensa, Van Dajka i drugih. Od mnogoga gledanja oči zasene i glava zaboli. Vladika ne mari da vidi mnoštvo stvari; on gleda samo što je najlepše i najređe”, piše Ljubomir Nenadović.
A nas šetnja kroz Napulj vodi u Crkvu Pio Monte dela Mizerikordija, poznatu, između ostalog, i po čuvenoj Karavađovoj slici „Sedam dela milosrđa” (1606–1607).
Koliko genijalan u slikarstvu, toliko divalj i agresivan, Karavađo 1601. godine u dvoboju ubija svog rivala Ranučija Tomasonija, i to samo zbog poraza u sportskoj igri „palakorde”. Primoran da beži jer je za njim izdata poternica i nalog za hapšenje od strane papskih vlasti, Karavađo stiže u Napulj 1606. godine i tamo dobija zaštitu. Plemićko bratstvo koje je osnovalo Crkvu Pio Monte dela Mizerikordija 1601. godine naručuje platno „Sedam dela milosrđa” za glavni oltar. Rad je plaćen po tada veoma visokoj ceni – 400 dukata.
U jednoj sceni, na platnu su obuhvaćena sva dela milosrđa: Pokopaj mrtve, Poseti utamničene, Nahrani gladne, Primi putnike, Obuci gole, Poseti bolesne, Napoj žedne. Ova slika smatrana je toliko važnom od trenutka kada je postavljena na veliki oltar da je već u zapisniku sa skupštine tri godine nakon slikareve smrti zabranjeno umnožavanje i prodaja.
U skladu sa decenijskom tradicijom ove crkve da prikazuje i dela savremene umetnosti, u dijalogu sa Karavađom i ostalim delima 17. veka, postavljene su skulpture Jana Fabra. Ovaj belgijski umetnik dobro je poznat našoj publici, između ostalog, po svojoj izložbi „Praznik malih prijatelja” održanoj u Narodnom muzeju u Beogradu 2020. godine, kao i po čuvenoj maratonskoj bitefovskoj predstavi „Olimp: U slavu kulta tragedije”, koja je 2017. godine u Sava centru trajala 24 sata.
Fabrove koralne skulpture složene simbolike i ikonografije, u napuljskoj crkvi visoke su oko metar, teške oko 50 kilograma, a prekrivene su prirodnim crvenim koralima, retkim materijalom koji se često koristi u napolitanskoj umetnosti najpre zbog simboličkog značaja jer postoji verovanje da se pozitivno odražava na energiju i životnu snagu.
„Odavno sam hteo ići u Pompeju da vidim tu veliku varoš bez ljudi; ali vladika me zadržavao, jer je želeo da s njim idem […] Pompeja je bila u vreme rođenja Hristova napredna, bogata i velika varoš rimskih kolonija. Najedanput – to je bilo 79. godine posle Hristova rođenja – bukne vatra iz Vezuva te peskom i pepelom zatrpa celu varoš i od pedeset stopa visoko brdo načini na njoj…”
Do Pompeje iz Napulja stiže se vozom koji nastavlja do Sorenta, a pušten je u rad 1890. godine i nazvan „Circumvesuviana”. Pompeja je u vreme erupcije, koja se dogodila 24. avgusta 79. godine, zauzimala površinu od oko 64 hektara, u njoj je živelo između 10.000 i 20.000 stanovnika. Erupcija je trajala tri dana, a sve građevine pokopane su u radijusu od 24 kilometra. Stanovnici Pompeje ugušili su se od gasova i poznato je da se na ovom lokalitetu mogu videti i verni otisci Pompejaca koji nisu stigli da se spasu.
Nepregledan broj turista danas dolazi u Pompeju. Ulazi se kroz glavnu kapiju Porta Marina u središte grada koje je činio forum sa Jupiterovim hramom, Apolonovim hramom, bazilikom, tržnicom, narodnom skupštinom, upravnim zgradama, svetilištima.
Grad su činile gusto postavljene kuće, javna kupatila, trgovine, radionice, pozorište, amfiteatar sa 20.000 mesta i 97 vrata. Najluksuznije bile su vile Kuća fauna, Kuća Marka Lukrecija Frontona, Kuća hirurga, Kuća tragičnog pesnika… Najlepše freske Pompeje sačuvane su u Diomedovoj vili i Vili Misterija. Ima dekorativnih slika i onih sa erotskim motivima. Neverovatno je, ali arhitektura grada je u potpunosti sačuvana.
Hodamo popločanim ulicama, pokrivenim sivkastim peskom, preko njih su na pojedinim mestima postavljeni veliki kameni blokovi kao „pešački prelazi”. Turista je mnogo, ali nije gužva, jer Pompeja je velika, osam puta 16 kilometara. I bez obzira na količinu ljudi, unutra je relativno tiho. Zavirujemo svuda, lutamo, fotografišemo, divimo se. Naporno je hodanje, ali vuče nas dalje i dalje…
Dolazimo do pozorišta izgrađenog u grčkom stilu, u obliku potkovice. Kao datum izgradnje spominje se kasni treći ili prva polovina drugog veka pre nove ere, što ga čini najstarijim rimskim pozorištem. Na prijatnom aprilskom suncu turisti se izležavaju na tribinama, a dole „na pozornici” igraju se deca.
Jedna od najlepših vila u Pompeji je Vila Misterija, upravo zbog mnogobrojnih očuvanih fresaka na zidovima. Prozori ove građevine smeštene na obodu grada Pompeje su neuobičajeno veliki, omogućavaju panoramski pogled, a na zidovima boje terakote su oslikani prizori iz Dionizijevih misterija po kojima je vila i dobila naziv.
Opomena na ništavilo
Iskopavanja Pompeje su započela u 18. veku. Kada bi se u prisustvu nekog značajnog gosta iskopala neka kuća, soba, onda su one nazivane po njima.
„Za čast vladici naređeno je, te je pred njime otkopana jedna soba. Vladici su svi čestitali srećan slučaj, jer na duvaru te sobe našla se jedna od najlepših slika. […] Najpre se ukazale grane od jednog zelenog drveta, pa onda jedna velika muška glava. Nadalje redom celokupan krupan čovek leži pod drvetom na lavovskoj koži, a jedna lepa devojka, boginja, hladi ga lepezom i uspavljuje ga, a oko njih svuda mali krilati Amorići. To je predstavljen Herkul kako ga ljubav obezoružava…”
Sonja Tomović Šundić: Lubarda i Njegoš – Likovna simfonija po ugledu na pjesničku viziju
Dve savršeno očuvane freske otkrivene su u Pompeji 1851. godine za vreme Njegoševe posete. To su „Persej oslobađa Andromedu” i „Pijani Herkul”. Čuvaju se u monumentalnom zdanju Nacionalnog arheološkog muzeja u Napulju, u galeriji fresaka na drugom spratu. Ispod svake od njih piše „Scavo del principe di Montenegro”. Soba crnogorskog princa.
Napuštamo Pompeju sa pomešanim osećanjima. Sa svešću da su ovde živeli ljudi okruženi umetnošću, plemići u raskošnim vilama i vrtovima. Razmišljamo kako je izgledao taj sudnji dan kada Plinije Stariji, čuveni pisac onog doba, nije uspeo da se spasi, o čemu svedoči njegov sestrić u pismu istoričaru Tacitu. Zamišljamo i koliko je bilo zadovoljstva na licu Njegoševom kada su u njegovom prisustvu otkrivene freske.
„Prošetaj po ulicama starih Latina, koje ni u čem nisu izmenjene, po kojima stoje još one iste ploče koje su pre dve hiljade godina metnute; svrati u njihove hramove gde su se bogovima molili; zaviri u njihove banje, gde su se kupali; prođi kroz forum gde su se savetovali i sudili; sedi u teatrima na ona sedišta gde su oni sedeli.
Dolazim iz Pompeje! Ova varoš bez svojih građana više me ožalostila nego zadovoljila. Ona, kao što reče vladika, ’opominje čoveka na njegovo ništavilo’.”
Izvor: Politika
