Krenuli smo dosta smireno, za ono kakvi smo, ali ne i dovoljno saborno, kakvi bi morali da budemo, u ovom istorijskom trenutku

Hronika najvljene predaje 7.
Na Čisti petak počeli su akatisti Presvetoj Bogorodici i molebani za spas naših svetinja i verniog naroda na Kosovu i Metohiji. Održani su u hramovima Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke, Mitropolije crnogorsko-primorske, Eparhije raško-prizrenske i Eparhije budimljansko-nikšićke, kao i u pojedinim manastirima u drugim eparhijama SPC.
U sabornom Spomen-Hramu Svetog Save molitvu je predvodio Svjatejši patrijarh Porfirije. Okupilo se oko 500-600 duša, uglavnom ljudi sa razvijenim liturgijskim iskustvom i redovnih učesnika Velikoposnih bogosluženja. Bilo je i političara, lidera stranaka koji se protive EU-američkom planu za Kosovo (zanimljivo, njihovo prisustvo nije pomenuto u zvaničnom izveštaju na portalu SPC, iako su oni narodni poslanici podjednako kao i oni iz vlasti čije se prisustvo službama redovno registruje). Bilo je i više desetina istaknutih beogradskih intelektualaca, ali njih ne bih posebno izdvajao od ovog, na službi pretežnog, našeg liturgijskog sveta, jer su i oni ljudi tog opita i pristupa životu. Ko bolje poznaje funkcionisanje crkve u Beogradu, nije ni očekivao veće prisustvo beogradskih sveštenika, o njihovoj revnosti još je davno izrekao ocenu Sveti vladika Nikolaj, i tome se, nažalost, nema šta dodati. Nije bilo iznaneđenje ni što se patrijarhu u molitvi nisu pridružili episkopi iz bliskih eparhija u Srbiji u kojima nisu organizovana molepestvija. Inače, koristeći savremena sredstva transporta, naši episkopi sada putuju i međusobno se druže preko svake mere, u svakom slučaju više nego ikad u istoriji. Da li su se u svojim mestima sinoć zadržali „straha radi judejskoga“, ostavljamo njima na dušu. Treba se bojati, međutim, da vlastima podobno držanje episkopa u Srbiji može da dovede do jerarhijske krize u celoj Crkvi, po odlasku režima Alfa Vuka, a neki od nas će, koliko neverovatno zvučalo, i to dočekati.

Bilo je velelepno i usrdno bogosluženje sinoć u velelepnom Hramu, koga, što reče patrijarh, „pitanje je da li smo kao narod dostojni“.
Patrijarhova beseda dugo se očekivala. Najvažnija njegova poruka bila je da Crkva neće odstupiti sa Kosova i da je i volja Gospodnja da Crkva u tome istraje.
Bilo je u patrijarhovoj besedi i polemičkih momenata, očigledno da ni praštalna atmosfera i usmerenje njegovog govora, nisu uspeli da nadvladaju bol koji oseća zbog prigovora da Crkva i on lično ćute o Kosovu. To je na neki način, približilo patrijarhov govor svetovnim medijima, koji u principu nemaju sluha za duhovne poruke, ali, utisak je, moglo se i bez toga. Vremena se menjaju i načini istupanja crkvenih velikodostojnika, ali neka pravila ostaju: sa patrijarhom se ne polemiše, ali ni patrijarh ne polemiše. No, najvažnije jeste da je patrijarh naglasio našu smirenost u molitvi i dao uputstva za dalje molitve Sladčajšćem Isusu i Majci Njegovoj.
To i jeste osnovno, i za Kosovo i Metohiju, da se u hramovima smireno i slobodno obraćamo Gospodu našem. Sadašnji istorijski trenutak zahteva da to činimo i sabornije, da nadvladamo parohijalizam i individualističko „zadovoljavanje religioznih potreba“, koji nas okupiraju sa svih strana, pa prodiru i u Crkvu kao, i zemaljsku organizaciju.
Aleksandar Živković
