Piše: Lidija Glišić
U davno vrijeme, kada se poezija učila napamet, školama su kružile pjesničke legende iz naših lektira i čitanki kao dio đačke svakodnevice. Uzbuđenje je bilo kao da je među nas kročio omiljeni filmski glumac koga smo svi željeli da dodirnemo i čiju smo posvetu-autogram željeli da imamo na prvoj bijeloj stranici knjige pjesama koju bi nam dijelio, kao mrvice po kojima ćemo, mnogo godina kasnije, moći da pronađemo put kući.
Odlazak podgoričkog pjesnika za djecu Slobodana Beća Došljaka i dirljiv oproštaj bivših đaka koji su se generacijama sa njim sretali, podsjetili su me na stihove jednog drugog pjesnika, Ljubomira Simovića: „Kad pjesnik umre smrt mu donese pravdu koju mu život uskraćuje“.
Poezija je, zapravo, prvi susret djeteta sa sopstvenim jezikom, njegovim zvukom i ritmom. Otkada smo prvi put zapljeskali „Taši taši tanana“, mi smo uplovili u tu maternju melodiju koja nas je zapljuskivala iz stihova pjesnika uz koje smo odrastali.
Nijesam, naravno, tada mogla znati da u mojoj omiljenoj knjizi „Rodila me tetka koza“ Rajka Petrova Noga dječak iz njegovih pjesama zapravo i nije dijete, nego pjesnik sam. Niti da je taj čovjek gustih brkova do kraja života svojom poezijom zapravo bdio nad melodijom svog maternjeg jezika, onoga kojim su govorili svi njegovi Rašovići iz plemena Marka Miljanova.
Bratu sam, kada je već dobio i svoju djecu, kupila novo izdanje poeme Branka Ćopića „Ježeva kućica“, jer smo oboje kao djeca voljeli tog ljupkog ježa, za kojeg će upravo Nogo reći: „Ko pročita ovu poemu, ne može sresti ježa, a da se ne osmjehne Ćopićevim osmjehom“. I cijelu smo je znali napamet.
Posjete pjesnika su mi bile zanimljive i zato što sam nesmetano mogla da posmatram čitavu njihovu pojavu, ne samo da slušam šta su imali da kažu. Tako se sjećam da je Dobrica Erić obično nosio vuneni džemper i da su mu šake bile snažne poput šaka njegovog oca Miloša, šumadijskog seljaka, a nimalo pjesničke, kako sam ja tada zamišljala ruke pjesnika. Umio je da na svom poetskom ringišpilu spretno zavrti pastoralne prizore naseljene živopisnim ljudima, a njegovi stihovi našli su se i u kafanskom evergrinu „Devojka iz grada“. Vlada Divljan i Gile su Dobricinu pjesmu „Zaljubi se princ u Cicu“ uvrstili na album „Rokenrol za decu“, uz pjesme Dragana Lakovića, Ljubivoja Ršumovića i Jovana Jovanovića Zmaja.
Znali smo da odrastamo kada smo počeli da čitamo Miku Antića, iako će naše iskustvo kojim se on vraćao u svoje prve ljubavi tek uslijediti. Ali meni se činilo da ću učenjem njegovih pjesama nekako ubrzati taj put, a zapravo sam, stižući to životno iskustvo, samo dublje zakoračila u njegovu poeziju.
Još čuvam „Plavi čuperak“ koji je 1979. objavila sarajevska „Svjetlost“, knjigu iz koje sam učila latinicu mnogo prije nego što sam shvatila da čitam najljepšu poeziju.
Smrt pjesnika „skine maglu sa njegovih stihova“, takođe kaže Simović, a ovih dana je skinula i zaborav sa jednog pjesnika koji je otišao tamo gdje mu, kao ni njegovoj lasti u proljeće, neće trebati pasoš. Ipak, malo pamjati nije naodmet.
Izvor: RTCG
