,,Najveći autoriteti likovne umjetnosti i književnosti smatrali su Ratka Vulanovića za najvećeg živog vajara svijeta”
U organizaciji Udruženja knjižara i izdavača Crne Gore u utorak, 4. aprila, u kripti podgoričkog Sabornog hrama Hristovog vaskrsenja održana je komemoracija istaknutom likovnom umjetniku, nedavno preminulom vajaru Ratku Vulanoviću (1941-2023).
O životu i djelu vajara Ratka Vulanovića, koji je svoj pečat ostavio, između ostalih mjesta, i na podgoričkom Sabornom hramu, govorili su sveštenik mr Predrag Šćepanović, arhijerejski namjesnik podgoričko-danilovgradski, te književnici Radomir Uljarević i Budimir Dubak, kao i Daliborka Knežević, advokat počivšeg Vulanovića.
Pozdravno slovo izgovorio je protojerej mr Predrag Šćepanović, arhijerejski namjesnik podgoričko-danilovgradski koji je u uvodnom dijelu podsjetio da je bijeg počivšeg vajara Ratka Vulanovića bijeg iz ovoga svijeta bio bijeg u iskonsko, onoliko iskren baš koliko je Ratko tokom čitavog ovozemaljskog života tragao za iskonskim i istinitim:
,,Čovjek čijih se sjeni, lika i djela danas sjećamo je predstavnik one generacije procvata samoupravljanja, trumanovih jaja i mlijeka u prahu i vremena kada je Bog bio samo u crkvama, manastirima i fudbalskim utakmicama, sve drugo je bilo namješteno. A njegov bijeg iz ovoga svijeta bio je bijeg u iskonsko, u kamen, u prirodu i njemu je kamen progovorio i otkrio mu tajne onoliko iskreno i žarko koliko je Ratko tokom čitavog ovozemaljskog života tragao”.
,,Jedna od rijetkih figura, kao da je izašao iz nekih prošlih vjekova, prošao je ovim Sabornim hramom i bio jedan od njegovih neimara. Kada čovjek danas dođe u Saborni hram i kada se divi megalitima, možda i ne shvata glavnu Ratkovu ideju megalita. A to je da što je čovjek bliže zemlji, on je sve grublji i grublji, a kako se penje ka Nebu on je sve finiji i finiji”. – rekao je on.
Prota Predrag je naglasio da je Saborni hram Hristovog Vaskrsenja izrastao iz ideja i energija pregalačkih Predraga Ristića i Ratka Vulanovića:
Ovaj Hram je izrastao iz ideje arhitekte Predraga Ristića i moram da kažem jednog od glavnih neimara svojom idejom, energijom i pregnućem – Ratka Vulanovića. Zato će njegovo ime biti upisano zlatnim slovima u ljetopisu ovoga Svetoga Hrama. Kada su velikog narodnog barda Radovana Bećirovića Trebješkog pitali koja je pjesma najbolja, Radovan je rekao: ,,Ona koja nadživi svoga autora”. Njegovo djelo ostaće da živi dok god bude Sabornog hrama, dok god bude megalita, sjećaće nas na veselog dragog čovjeka, velikog umjetnika, na kome se obistinila ona jevanđelska istina da je teško biti prorok sa čašću na svojoj postojbini”.
Nakon protojereja Predraga Šćepanovića riječ je uzeo gospodin Budimir Dubak koji je istakao da je Ratko Vulanović od mnogih najvećih autoriteta smatran za možda najvećeg živog vajara svijeta:
,,Ratko Vulanović je javno od mnogih najvećih autoriteta naše likovne umjetnosti, književnosti smatran za možda najvećeg živog vajara svijeta”.
,,Ratko Vulanović imajući sva ta priznanja i slavu, uvažavanja od kolega prijatelja, javnosti, stručne kritike ipak je odlučio da se vrsti u njegovu rodnu Crnu Goru u njegov Nikšić i da tu svoju najveću kreativnu snagu ispolji. U Crnoj Gori, u Nikšiću je tek progovorio Ratkov epski neviđeni dar, tu je on progovorio jezikom kakvim niko nikad nije progovorio ni u domaćem ali ni u svetskom vajarstvu”. – rekao je on.
Gospodin Dubak je podsjetio i na riječi aktuelnog Patrijarha moskovskog i sve Rusije g. Kirila da je Hram Hristovog Vaskrsenja u Podgorici ukras vaseljene upravo i zbog djela Ratka Vulanovića:
,,Poslije 15 godina svog rada i ugrađivanja u Hram Vaskrsenja u Podgorici gdje ugradio poslednji gram energije i snage i znanja zbog čega se ovome Hramu divi cijeli svijet. Samo kad Patrijarh Ruski g. Kiril bio ovdje na osvećenju Sabornog hrama, rekao je da je Hram Hristovog Vaskrsenja u Podgorici ukras vaseljene. A Mitropolit Amfilohije blaženopočivši, on je tješio Ratka Vulanovića poslije rušenja Kamenog Grada, govoreći mu: ,,Ratko, nemoj da si tužan, ti trajno ostaješ, ti si kod Gospoda zadobio svoje mjesto, ti si ugradio sebe u neponovljivi Hram Hristovog Vaskrsenja u Podgorici. To je zaista bila njegova velika utjeha”.
,,On je poslednjih desetak godina svog života, moram da kažem bio prilično izmoren, istrošen, iscrpljen od velikog truda i rada koji je uložio. Na moje pitanje da li zna koliko je izvajao skulptura, on je odgovorio da je izvajao između deset do petnaest hiljada, možda i više. Ne postoji na svijetu takav opus, od takvog obima i vrijednosti danas u modernoj umjetnosti svijeta”. – zaključio je gospodin Budimir Dubak.
Daliborka Knežević, advokat počivšeg Ratka Vulanovića se osvrnula na dane simbolizma kada je odabrala jednu specifičnu Vulanovićevu fotografiju koja će docnije kako ona zaključuje, ispostaviti se najava Ratkovog umjetničkog stradanja u vremenu u kojem je živio i stradao:
,,Između više fotografija Ratka Vulanovića odabrala sam jednu koja je meni posebno privukla pažnju, a to je fotografija gdje na Ratkovoj glavi stoji bijeli golub. Sjećam se u pripremi tadašnjeg broja časopisa ,,Trend” da su moje kolege, odnosno takozvana uređivačka politika bile protiv da bude objavljena ta fotografija. Insistirala sam na njoj, danas vjerujem da nije bila slučajna. Ta fotografija je najavljivala Ratkovo umjetničko stradanje u vremenu u kojem je živio i stvarao ali, zarad vječnog”.
Ona je istakla da je Ratko Vulanović u kamen kao vječni materijal uklesivao svoju dušu, ne za prolaznost već za vječnost:
,,Ratko je u kamen kao vječni materijal uklesivao svoju dušu, uklesivao je dušu ne za ovo vrijeme, nego za vječnost. Nakon svega što se desilo i rušenja Kamenog Grada, pokazalo se da je bio umjetnik očito za neko drugo vrijeme koje čemo vjerujem kao društvo jednog dana razumjeti, na žalost još uvijek ne razumijemo”.
,,Mnogo toga bi se moglo reći o samom činu, o samom sudskom postupku vezano za rušenje Ratkovog Kamenog Grada. Moguće da će jednog dana biti nešto detaljnije pisano jer pvo je sigurno postupak za koji se može reći da je početak ozbiljne pravne ali i svake druge borbe za umjetnost u Crnoj Gori”. – rekla je gospođa Knežević.
,,Možda sam kroz svoje iskustvo koje smo prošli u sudskom postupku oštra u ovoj ocjeni koju ću reći, ali vjerujem da bi i danas bio srušen Kameni Grad. Ali zaista i vjerujem da dolaze nove generacije koje neće rušiti, koje će stvarati i koje će Ratku Vulanoviću na ovim našim prostorima u ovom materijalnom svijetu vratiti barem nešto od njegovog Kamenog Grada. On je u njega uklesao sebe”. – zaključila je ona.
Naposlijetku, svima sabranima obratio se i književnik Radomir Uljarević koji je akcentovao blisko prijateljstvo sa počivšim Vulanovićem, opisujući ga kao čovjeka apsolutne dobrote:
,,Ratko Vulanović je bio čovjek apsolutne dobrote, dobri duh Ratka Vulanovića mi i sada među nama ovdje možemo da prepoznamo. A mene kao i Budimira Dubaka za Ratka Vulanovića vezuje prijateljstvo više od četrdeset godina. Ratko je u svojim aluminijskim, kamenim i drvenim gradovima koncipirao kosmos u malom i ako najveće skulptorske kompozicije one su zapravo predstavljale samo model kosmičke beskonačnosti i njegova energija je bila nepojavna i neuporediva”.
On je obrazložio u daljem izlaganju da je posebna dimenzija rada Ratka Vulanovića odisala i žestokim i hrabrim potezima u kamenu pokazujući time svoj lirski san o Stounhendžu:
,,Možemo reći da je Ratko Vulanović ispunio svoju sudbinu. Rekao bi Miloš Crnjanski ,,Ispunio je svoje obje sudbine – Onu koja mu je dosuđena i onu za koju se mogao dogovarati sa bogovima”. Maestro nikšićkog Stounhendža želio je da nam pokaže žestokim i hrabrim potezima u kamenu svoj lirski san o Stounhendžu”.
Ratko Vulanović je u svom Kamenom Gradu realizovao kamenu uspavanku Stevana Raičkovića, on je prije toga u onim malim skulpturama one belutle Vaska Pope oživio i pustio ih u svijet. Sada ti belutci podržavaju Popine pjesme oslanjajući se na njih. Tu simbiozu, takav amalgam poezije skulpture koji je praktikovao i pronašao Ratko Vulanović od samog početka pa sve do kraja teško da će iko ikada ponoviti”. – zaključio je književnik Radomir Uljarević.
Ratko Vulanović je rođen u selu Laz kod Nikšića, 16. maja 1941. godine, a preminuo je 23. marta ove godine. Osmogodišnju školu završio je u Nikšiću. Godine 1959. upisuje Umjetničku školu u Herceg Novom koju napušta 1963. da bi upisao Akademiju likovnih umetnosti u Beogradu gdje i diplomira 1968. godine. Postdiplomske studije završava 1971. godine.
Nakon dužeg odsustvovanja iz rodnog grada, i uspjeha, u Nikšić se vraća 1992. godine i tu započinje svoj “Kameni grad”, koji je dugi niz godina bio amblem grada pod Trebjesom, a do kraja Vulanovićevog života i njegovo ne samo umjetničko djelo, već i životni ispit. “Kameni grad” koji je stajao kod nikšićkog Muzeja – Dvorca kralja Nikole uklonjen je 2008. godine. Vulanović je tada pokrenuo tužbu da se rad vrati na prvobitnu lokaciju. Proces ni do danas nije bio okončan. “Kameni grad” je završio na platou Tehno baze na Kapinom Polju.
Vulanović se pored vajarstva bavio i slikarstvom.
Izvor: Boris Musić/Mitropolija
