Teško je uporediti propagiranje bilo koje knjige koja je objavljena u poslednjih nekoliko decenija, od početka raspada Jugoslavije do današnjih dana, kao što se to događa sa knjigom Gideona Grajfa Jasenovac – Aušvic Balkana. Isto tako, razmere forsiranja pomenutog istoričara u ovdašnjem medijskom sistemu nema ravnog u odnosu na bilo kog iz Srbije koji se bavi istraživanjem ratnih stradanja srpskog naroda – napisao je, čini se pomalo ljubomorno, bivši v. d. direktora Muzeja žrtava genocida u Beogradu.
„Mada je od pojave Gideona Grajfa na ovim prostorima prošlo tek tri-četiri godine, činjenica je da o njegovim radovima nijedan školovani istoričar nije napisao ili izrekao jednu-jedinu reč“, dodao je on u svojoj recenziji Grajfove knjige iz 2018. godine (za koju i sam priznaje da je proizvod „listanja“, a ne čitanja).

Možda se do pisanja recenzije 2018. nijedan „školovani istoričar“ nije oglasio u vezi s Grajfom, a možda one koji su se oglašavali, poput Aleksandra Rakovića, ili Dragomira Anđelkovića, Mišina ne smatra dovoljno „školovanim“. To ne znamo, ali znamo da su se o radu Veljka Đurića Mišine i njegovih kolaboranata (da ne kažemo kolaboracionista) oglasili zvanično najškolovaniji srpski istoričari, oni sa Odeljenja za istorijske nauke SANU protestujući zbog imenovanja „školovanog“ mastera istorije (ne doktora nauka, pa čak ne ni magistra, što je neki minimum minimuma u ozbiljnom bavljenju bilo kojom naukom) Dejana Ristića za njegovog naslednika. „Poslednjih nekoliko godina, osporavanjem i umanjivanjem broja jasenovačkih i drugih žrtava ustaških zločinaca počeli su se baviti i pojedini istoričari iz Srbije.
Važno je zbog čega to treba i naglasiti, da se u poslovima upravo takve revizije, kojom se nanosi uvreda stradalnicima, kao krovna ustanova istakao Muzej žrtava genocida. Neposredan povod što se Odeljenje istorijskih nauka SANU oglašava o ovom problemu je taj što je novoimenovani direktor Muzeja (Dejan Ristić), čak i pre imenovanja, najavio da će nastaviti nemoralni posao kojim su se bavili njegov prethodnik (prof. dr Veljko Đurić Mišina) na toj dužnosti i predsednik Upravnog odbora te ustanove (episkop Jovan Ćulibrk)“, naveli su učenjaci iz Srpske akademije nauka i umetnosti. O radu Veljka Đurića Mišine svoje mišljenje onomad je izneo i jedan od najuglednijih srpskih istoričara Vasilije Krestić nazvavši ga kratko i jasno „Tuđmanovim sledbenikom“.

Postavljanje čoveka koji više pažnje posvećuje garderobi nego istorijskim činjenicama na vodeće mesto institucije koja bi trebalo da bude vitalno značajna za srpsko društvo, baš kao što je to „Jad Vašem“ za Jevreje, interesantno je, nije izazvalo gnev niti protest kod Mišine i njegovih kolaboranata, iako su istoričari iz SANU vrlo direktno ukazali na srž problema: „Odeljenje istorijskih nauka SANU postavlja pitanje Ministarstvu kulture Srbije da li je upoznato s tim da je na čelo Muzeja žrtava genocida postavilo nekvalifikovanog čoveka, koji se naučno nikad nije bavio problemom genocida, ali je spreman da se služi nečasnom revizijom nacionalne istorije, da smišljeno prebrojava i smanjuju žrtve počinjenog genocida?“ A nije nam poznato ni da su ovi „istorijski puritanci“ reagovali ovako oštro i ovako uporno ni kada su se o Jasenovcu i žrtvama ustaškog terora u NDH na zaprepašćujuće odvratan način izražavali neki nesumnjivo „školovani“ istoričari poput Nikole Samardžića, ili Dubravke Stojanović, zbog čega upada u oči da ovoj ekipi u vezi sa Jasenovcem smeta samo kada se broj žrtava „preuveličava“, ali ne i kada se umanjuje, ili, što je još gore, opravdava.
Filip Rodić
Izvor: Pečat
