Svaka epoha stvara vlastitog Fausta i vlastitog Sizifa, ali samo posljednje epohe u povijesnim ciklusima – nemaju oposuma.
Nemati oposuma – to je posljednje podsjećanje na autentičnost, posljednji titraj plamička svijeće prije utrnuća i konačnog utonuća u mrak.
Nemati oposuma, nemati priču, pripovijest o oposumu – pa šta, reći će neko, kao da se sve mora imati. Tačno, ne mora se sve imati, ali pogledajmo poziciju današnjeg čovjeka sa njegovim imanjima i nemanjima – sva su polovična, vještačka, lažna, pa čak i izopačena.
Današnji čovjek ima kafu u kojoj nema kofeina, ima cigarete u kojima nema nikotina, ima koka-kolu u kojoj nema šećera, pivo u kom nema alkohola. Ima virtuelni seks, dakle seks u kom nema seksa. Ima politiku u kojoj nema politike, već samo administrativne i birokratske vještine tu i tamo udružene sa grabeži. Ima tolerantni multikulturalizam kao ultimativno uvažvanje Drugoga koji ustvari ne postoji, jer mu je oduzeta punoća sadržaja i jer je sveden na polarne tačke plesača egzotičnih plesova i premlaćivača svojih supruga.
Ta polovičnost u imanju i nemanju čini i iskustvo polovičnim, a sa polovičnim iskustvom i egzistencija nam je polovična. Čovjek ima Ferari, ali ne može do kraja uživati u ludoj vožnji, jer postoje strogi zakoni i jer su ceste pretrpane. Čovjek nema Ferari, ali tu su reklame u muškim časopisima da ga natjeraju na razmišljanje kako je to – imati Ferari.
Onome što čovjek ima oduzeta je supstanca autentičnosti, onome što čovjek nema udahnut je prijetvorni odraz autentičnosti. Jedina autentičnost koja nam je preostala, jedina koju čovjek može sa pouzdanjem imati, jeste – nemanje oposuma. Nemati oposuma i nemati priču o oposumu posljednji je dokaz svijesti o sebi kao povijesnom, ontološkom i fenomenološkom subjektu, posljednji, još neslomljen, pečat volje, posljednja barikada egzistencije sa koje čovjek može uzviknuti ne – ja postojim! jer to uzvikuju posjednici polovičnih egzistencija, već – ja jesam!
Ja sam onaj koji jesam i ja – nemam oposuma!
Nemati oposuma znači biti tragična, ali sviješću i voljom ispunjena figura kraja povijesti – znači biti Sizif, Hamlet, Don Kihot i Matija Paskal ujedno. Nasuprot tome ne stoji – imati oposuma, jer imati oposuma posvemašnja je besmislica, ontološka nemogućnost, već – ne biti čovjek. Tačnije, biti čovjek koji ima samo jedno vjerovanje, ono slijepo, o sebi da je čovjek, ali to je vjerovanje lažno, jer taj je čovek ustvari marioneta. Marioneta ispunjena polovičnim iskustvima, polovičnim sadržajima, polovičnom voljom, polovičnim senzacijama i, što je možda i najpotresnije, polovičnim osjećanjima.
Marionetu, ili polovičnog čovjeka, prepoznaćemo po odsustvu drugih vjerovanja, tačnije, po svođenju vjerovanja u polje kulture. Takav će vam reći, ne snebivajući se – znate, ja u to-i-to baš i ne vjerujem, ali, eto, obilježim to prigodno, jer to je moja kultura i moja tradicija. Takav će one, koji svoja vjerovanja još uvijek doživljavaju ozbiljno, proglasiti varvarima i prijetnjom za civilizaciju, pri tom ne bivajući sasvim u krivu, jer svaka je autentičnost prijetnja za civilizaciju u kojoj caruju polovičnosti, kafa bez kofeina, bezalkoholno pivo, muževnost bez muškosti… Takva marioneta, taj polovični čovjek lišen svijesti o tome da nema oposuma, ipak će očekivati od drugih da vjeruju za njega. To je i razumljivo, jer, razvidno je to čak i okorjelim mizantropima, on nije ne-čovjek, već tek polovičan čovjek i stoga nije u stanju potpuno odbaciti niti potpuno prigrliti vjerovanja, kao ni vlastitu egzistencijalnu odgovornost.
Zato čovječe, koji ne želiš odustati od svoje čovječnosti, ne zaboravi nikad da – nemaš oposuma.
Elis Bektaš
