Piše: Redakcija
Jutjub je suspendovao kanal „Moj život“ Emira Kusturice, na kojem je poznati reditelj objavljivao podkast u saradnji sa ruskim Sputnjikom. Prema dostupnim informacijama, Kusturica i Sputnjik nisu dobili prethodna upozorenja, a sam Jutjub nije saopštio konkretan razlog za uklanjanje kanala.
Sam Emir Kusturica već dugo nosi atribut kontroverznosti i malo koga ostavlja ravnodušnim. No ovdje nije riječ o njegovim stavovima, još manje o njihovoj odbrani. Ovdje je riječ o odbrani principa slobode govora. A što se tiče Kusturice, dovoljno je reći da mu čak i njegovi najostrašćeniji protivnici moraju priznati da on ne priziva i ne promoviše ratove, nasilje, diskriminaciju i slične maligne pojave.
Jutjub je privatna kompanija i kao takva ima pravo da uspostavlja pravila za sadržaje koji se objavljuju na toj platformi. Ali Jutjub već odavno nije samo video-servis, već je postao jedan od najpotentnijih prostora javne komunikacije na planeti, mjesto na kom stotine miliona ljudi svakodnevno primaju informacije, gledaju političke sadržaje, slušaju drugačija mišljenja i formiraju stavove. Upravo tu počinje problem.
Kada privatna kompanija stekne moć kakvu su nekada imale samo države ili najveći medijski sistemi, njene odluke više nije dovoljno posmatrati samo kao interni poslovni odnos između kompanije i korisnika. Formalno, ona i dalje ostaje privatna kompanija. Ali njena faktička moć nad javnim prostorom postaje tolika da njene odluke dobijaju i nesumnjivu društvenu i političku težinu.
Danas je to Kusturica. Sjutra može biti neko čije nam se ideje dopadaju mnogo više. Prekosjutra to možemo biti i mi sami. I tu se završava pitanje uklanjanja Kusturice sa Jutjuba, a počinje pitanje našeg sopstvenog prava da govorimo.
Jer sloboda govora nije pravo da slušamo samo one sa kojima se slažemo. Ako je tako shvatimo, onda nam sloboda nije ni potrebna. Ona ima smisla tek onda kada štiti i pravo drugoga da kaže nešto što nam je neprijatno, pogrešno, glupo ili čak odvratno — sve dok tim govorom ne prelazi granice koje društvo ima pravo da postavi. A te granice nipošto ne bi smjele biti određivane ideološkim aproksimacijama, već isključivo mjerljivim pokazateljima.
Ali u svemu tome postoji još jedan problem, koji baca dodatno svjetlo na pitanje slobode govora. Na Balkanu se istovremeno odvija sve gušća koncentracija vlasništva nad medijima. Junajted grupa je tokom ove godine objedinila svoje informativne medijske aktive u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Srbiji i Sloveniji u okviru Adria njuz mreže, koja obuhvata, između ostalog, i N1, Novu S, Vijesti i Danas, sa zajedničkom publikom od preko 16 miliona ljudi.
To samo po sebi nije dokaz da će neko sjutra naređivati novinarima šta i kako da pišu. Ali koncentracija medijske moći uvijek nosi rizik po pluralizam i po diverzitet ideja u javnom prostoru, bez obzira na to ko je vlasnik i kakve su njegove trenutne političke simpatije.
Istraživanja medijskog tržišta već godinama upozoravaju na visoku koncentraciju vlasništva na pojedinim medijskim tržištima u regionu. Zato nam je, pogledamo li političku situaciju na tim tržištima, prijeko potrebno više, a ne manje različitih glasova.
Emir Kusturica: Bezrezervna podrška oslobađanju političkih zatvorenika
I zato o Kusturici svako može misliti ono što želi, ali njegovo pravo na glas u javnosti ne bi trebalo da zavisi od toga da li se nekome dopada ono što taj glas saopštava. Tim više što Kusturica, kako je već rečeno, ne poziva na ubijanje, nasilje, diskriminaciju…
Jer kada jednom prihvatimo princip da neki autoritet s pozicije političke ili korporativne moći ima pravo da odredi čiji glas zaslužuje da odjekne u javnosti a čiji glas da bude utišan, samo je pitanje vremena kada će taj isti princip biti primijenjen i na naš glas.
A onda više neće biti važno ko je prvi ostao bez mikrofona.
