Postoji jedna fotografija sa tribine koja govori hiljadu riječi. Na njoj se vidi kako počinje tuča, svi su okrenuti ka novom centru zbivanja jer se dva krupna tipa drže za vratove. Samo jedan čovjek i dalje pažljivo prati ono zbog čega je došao, prati sport, gospodski gleda utakmicu. Taj čovjek u ispeglanoj bijeloj košulji sa ruskom kragnom je Božo Koprivica. Njega ne zanima što je iza, koliko god bilo opasno ili zanimljivo, zanima ga samo ono zbog čega je došao, ono što je ljude okupilo, samo sport, samo igra!
Božo ne gleda film zbog kokica, nije došao na utakmicu zbog tuče. Atmosfera je važna, ali je utakmica najvažnija. Otuda i bijela košulja na tribini, jer je utakmica svečanost prije svega! Ali to ne znači da je Božo manje navijač od onih koji se iza njega tuku. Naprotiv, Božo je navijač, ostali se biju i “navijaju”!
Ako pozovete Boža na “fiksni” telefon, jer mobilni nema, čućete glasovnu poruku na sekretarici: “Ukoliko navijate za Partizan ostavite poruku, a ukoliko navijate za ove druge onda zdravo”.
Beskompromisan u stavovima, nije da nije dizao prašinu svojim izjavama o Partizanu kao neprikosnovenom božanstvu, nije da se zbog njegovih provokacija na račun sagovornika i suparničkih klubova nisu prekidale književne i sportske večeri, ali sve je to bilo sa stilom, sve je bilo u službi “etike i estetike”. Dokazao je kako se savršeno slažu sport i književnost, pisao je eseje kao da je rođak Eduarda Galeana, a možda i jeste pobratim po duhu fudbala i revolucije.
Kad god vidim neuspjeli ili neukusni pokušaj provokacije sa tribina sjetim se Boža. Ne može svako biti navijač. Može biti isključivo “samozvani” navijač. Tek kako je neosnovana titula “veliki navijač”. Bilo bi zaista lako otići na tribinu, mahati zastavom, galamiti i psovati i proglasiti sebe za navijača. Kao da je to dovoljan dokaz da se voli klub, grad, reprezentacija ili država?
Ako neko redovno ide na utakmice, ako ide i na gostovanja, čak vodi i djecu na utakmice, taj neko može da se nazove navijačem. Jedan je činio to i prije nego što je sjeo u direktorske fotelje, ali mu se od nedavno zamjera sve i svašta, te mu se ograničava pristup tribini, a dobije i psovke, prozivke i rimovani transparent.
Ako izvagamo, Boris Raonić je ipak malo veći navijač. Od koga? Od onih koji tvrde da su veliki. “Vatreni navijači” ne postoje, kao ni mali i veliki. Neko je ili zaveden ili naveden. Davno je Selindžer objasnio da neko mora da zapali žito.
Svaki čovjek koji dođe na utakmicu podjednako je važan. Do posljednjeg! Ako dođe sa djecom, onda je to još veća misija, širi duh, kreira tradiciju. Svako je dio mehanizma koji se zove utakmica. Bilo bi zaista lijepo da se naviknemo na to, da ne patimo od velikih kompleksa malih vođa, velikih i malih. Mangupluk je jedno, a pljuvačina drugo. “Nije estetski kukati!”.
Posao navijača je valjda da navija, a ne da bije tuđe bitke. Fotografija je rekla sve. Fokusirajmo se na igru, ne na igrice!
Đuro Radosavović
Izvor: Vijesti
