Zdravko Krivokapić treba da nastavi kuda je krenuo, a crkveni velikodostojnici neka nastave u molitvi da donose odluke najbolje za Crkvu i narod, jer ćemo svi na kraju odgovarati pred Bogom kao ljudi koji su bili prosvećeni i upoznati sa svojim obavezama i mogućnostima.
Piše: Božidar Čarmak (v.d. Generalnog direktora Direktorata za krivično i građansko zakonodavstvo)
Nakon objavljivanja teksta ponuđenog Temeljnog ugovora od strane Vlade Zdravka Krivokapića, ostao je utisak da je jedina stavka sporna u tom dokumentu ime i prezime premijera koji treba da ga potpiše. U ovoj ili nekoj drugoj varijanti, poruka je iz Crkve da taj premijer radi nešto suprotno interesima Crkve.
Da li se premijer Krivokapić „igra“ sa Crkvom kako rekoše neki crkveni velikodostojnici, tako što bar dvadeset godina unazad svake neđelje odstoji Svetu Liturgiju i što se iz Jedne Čaše pričešćuje Tijelom i Krvlju Hristovom ne tražeći ništa za uzvrat osim duhovnih potreba? Niti vijest o tome, niti začelje na proslavama, niti bilo kakav orden.
Da li se Zdravko Krivokapić kako rekoše neki crkveni velikodostojnici „igra“ sa Crkvom tako što je stao na čelo liste koja je prvi put za 30 godina razbila u param-parčad Mila Đukanovića?
Da li je Zdravko Krivokapić kriv što je Crkvu u Crnoj Gori uveo u komfor kakav ona duhovno i istorijski zaslužuje? Ne samo zakonodavno, nego i statusno u red sa svim drugim istorijskim, kulturnim i državotvornim institucijama u Crnoj Gori.
Je li Zdravko Krivokapić kriv što je iako laik, istinski duhovni đak blaženopočivšeg mitropolita Amfilohija i što zbog tog vaspitanja mora da nosi tovar dijela njegovog krsta, uvrede i nidpodaštavanja sa istih adresa i na isti način na koji su njega osporavali za života?
Je li Zdravko Krivokapić kriv što je stavio glavu u lovačko kljuse i politički i životno kada je Crna Gora bila na ivici građanskog rata prilikom ustoličenja mitropolita Joanikija na Cetinju? Je li to grijeh Zdravka Krivokapića prema Crkvi?
Je li Zdravko Krivokapić kriv zbog toga što Crna Gora ima Ustav i međunarodne obaveze od kojih zavisi i život naroda i status same Crkve i države? Zaista nije mit da su za vrijeme litija postojali ljudi i krugovi bliski crkvenim velikodostojnicima koji su odlučivali o potezima Crkve i koji su oštro lobirali za uklanjanje Crkve iz procesa 30. avgusta i kapiulaciju u pregovorima sa tadašnjom vladom i DPS-om.
Zdravko Krivokapić nikada nije bio na toj strani, jasno je znao kome se ne smije popuštati, i pomrsio je mnoge konce tim krugovima, čime se ne mogu pohvaliti baš svi koji se danas brinu za ispravnost Zdravka Krivokapića.
U Crnoj Gori se zna ko je Zdravko Krivokapić, a zna se i u Crkvi, naravno ukoliko nekog istinski zanima važnost istine i borba za istinu. Možda je Zdravko Krivokapić kriv što za njega Crkva nije zanimljiva samo kada treba zauzimati začelja po gozbama i uzimati ordenje, praviti selfije i izlaziti iz anonimnosti, kao kod neke druge duhovne đece iste Jedne Svete Saborne i Apostolske Crkve.
Zaista, to nije vaspitanje koje je Crnoj Gori ostavio blaženopočivši mitropolit Amfilohije. Mitropolit nas je vaspitavao da budemo zadnji. Njegovo ordenje bilo je od rana i uvreda koje je nosio na duši i obrazu i nije čudo što se takvim ordenjem kite i njegovi đaci što u crkvenom kliru, što među iskrenim laicima kao što je Zdravko Krivokapić.
Da li je Zdravko Krivokapić kriv što mu ruka nije posegla za jednim drugim neprihvatljivim ugovorom, koji nema veze sa Crkvom i državom?
Da nije Zdravko Krivokapić kriv što nije posegao za potpisivanjem Memoranduma između političkog i društvenog dobra i zla?
Da nije kriv što je prepreka nekim nečasnim interesima u Crnoj Gori?
Da li je Zdravko možda kriv što je Ugovor između SPC i države planiran da bude pečat na taj Memorandum, na mješavinu kriminala, korupcije sa bistrom vodom koju nam je ostavio mitropolit Amfilohije?
Da li je Zdravko kriv što zna da lopov ne ulazi transparentno, jasno, nego na mala, jedva odškrinuta vrata, pod maskom ranjivosti i dobrih namjera i što je prepoznao i objavio tog lopova?
U Crnoj Gori se zna ko je Zdravko Krivokapić, ali se zna i ko su oni koji ga ne podnose. Čijim riječima i obrazu su skloniji da vjeruju crkveni velikodostojnici, niko od nas ne treba da sudi, presudiće za sve Bog koji je i čovjekoljubiv prema ljudskoj muci i ništavnosti, a strašan prema čovjekovom svjesnom padu, drskosti i bahatosti.
Zdravko Krivokapić treba da nastavi kuda je krenuo, a crkveni velikodostojnici neka nastave u molitvi da donose odluke najbolje za Crkvu i narod, jer ćemo svi na kraju odgovarati pred Bogom kao ljudi koji su bili prosvećeni i upoznati sa svojim obavezama i mogućnostima.
Ukoliko je za neke crkvene velikodostojnike važno da neki drugi premijer potpiše Temeljni ugovor sa Crkvom, treba sačekati koliko bude potrebno. Sve je ovo trenutak u vječnosti. Ako Crkva odluči da Zdravko Krivokapić ne potpiše Temeljni ugovor, ispravno je priznati da je ovaj premijer jedno i može da bude samo jedno sa svojom Crkvom, kao što je bio i kao što je učio u decenijama sveopšteg otpadništva od vjere, mitropolit Amfilohije, kao i svi drugi na kojima leži i stoji kontinuitet vjere u Crnoj Gori.
Temeljni ugovor ako već mora, neka sačeka nekog ko će zaista biti „druga strana“, na suprot Crkvi, ko bi u svom đelovanju mogao zaista biti potencijalno opasan za položaj Crkve i možda takav ugovor bude i logički ispravniji, kao odnos dvije istinski različite strane.
Jedno je sigurno: dok je Zdravko Krivokapić premijer, Crkva će u granicama Crne Gore moći da ispunjava odnos sa državom, a što je još važnije da obavlja svoju misiju u skladu sa najvećim istorijskim i duhovnim idealima hrišćanskog Istoka i hrišćanske Evrope, i da će joj vrata Temeljnog ugovora ostati do kraja otvorena na principima krajnjeg maksimuma koji Crna Gora u ovom trenutku može politički, pravno i ekonomski da ispuni.
Sve ostalo su riječi koje prolaze i kalkulacije ljudi nedostojnih istorijskih situacija u kojima su se zatekli. Ti ljudi u politici i krugovima uticaja igru sa narodom u Crnoj Gori nakon 30. avgusta doživljavaju kao šahovsku partiju za razigravanje i demonstraciju podivljale i slijepe sujete, i kao politički obrok koji se ne služi za trpezom naroda koji se za njom zatekao, nego se prosipa u koritu punom otpadaka i splačina, u čijem konzumiranju nema ničeg pristojnog, patriotskog i uzvišenog, konzumiranju koje odiše prizemnim laktanjem, tiskanjem, podrigivanjem i nepristojnim zalogajima.
Što god da bude u narednim danima, bila je životna čast biti dio velike emancipatorske pobjede 30. avgusta, još uvjek oličene profesorom Zdravkom Krivokapićem, i još veća čast doprinjeti njenoj sadašnjoj odbrani u danima kada je probuđeni spavači u našim sopstvenim redovima, trećepozivci i dezerteri ovog višedecenijskog emancipatorskog procesa koji je rodio i vodio blaženopočivši mitropolit Amfilohije, svim silama izdaju, prljaju, mijenjaju, mrze, razvodnjavaju i brišu iz pamćenja naše Crkve i iz karaktera našeg naroda.
Izvor: IN4S
