Piše: Jelena Svilar
Landman (Paramount+)
Kad je shvatio da u glumačkoj karijeri neće dogurati dalje od sporedne uloge, Tejlor Šeridan se bacio na pisanje i u kratkom vremenu stvorio razvikani univerzum “Jeloustona” i njegovih derivata, brzinski stekavši ugled nadarenog pripovjedača, čak i među publikom koja ideološki ne odobrava njegov konzervativni pogled na suvremenu Ameriku.
Nakon “Jeloustona”, svoj je prepoznatljivi autorski projekt mapiranja američke moći, nasilja i kapitala, kroz izrazito grubu i moralno ambivalentnu maskulinu perspektivu, preselio u svijet naftne industrije u Teksasu, istražujući brutalnu realnost eksploatacije prirodnih resursa i korporativnu pohlepu koja u realnosti svijet dovodi do ruba opstanka.
U središtu priče nalazi se tipičan šeridanovski antiheroj Tomi Noris (Bili Bob Torton), kompetentan, umoran i ciničan muškarac koji razumije pravila igre i preživljavanja u realnosti kapitalizma koji je prikazan kao nesmiljen i destruktivan, ali nažalost nužan i neizbježan; umjesto dubinske kritike energetskog kapitalizma, koja se povremeno pomalja kroz ekološka pitanja, Šeridan nam zapravo podastire njegovu racionalizaciju, jasno sugerirajući da u korumpiranom sistemu individualni moral nema nikakvu težinu jer je zakon tržišta tobože jači od struktura moći.
Čak i snažnom vizualnom estetikom, koja u širokim kadrovima monumentalnih prašnjavih teksaških pejzaža i naftnih polja doprinosi stvaranju osjećaja surovosti, taj se prostor eksploatacije i industrijske devastacije lokalne zajednice romantizira i pretvara u vizualni spektakl na koji nas je Šeridan u svojim serijama navikao. Iako na površini “Lendman” teži biti ambiciozna drama o energiji i biznisu koja se bavi sukobom profita i etike, dubinska kritika industrije neprekidno se neutralizira logikom da su društveni odnosi naprosto takvi kakvi jesu, petrificirani.
Normalizacija takvog stanja dodatno se okamenjuje didaktičnim monolozima koji zvuče kao ideološki pamfleti kojima SAD opravdava vlastitu moć, i napadnom upotrebom humora koji likove, mahom ženske, dovodi do karikature, no serija je svejedno vješto izvedena navlakuša za bindžanje.
Mayor of Kingstown (Paramount+)
Nakon otvorenih prostranstava SAD-a prikazanih u “Jeloustonu” i “Lendmanu”, Šeridan se, ovaj put u autorskoj suradnji s Hjuom Dilonom, koji igra i jednu od glavnih uloga, izmjestio u fiktivni grad Kingstaun, ekonomski potpuno ovisan o zatvorskom sistemu. Situiranje priče u grad u kojem se nalazi čak sedam zatvora automatski stvara klaustrofobičnu atmosferu, jer oni nisu samo kulisa za radnju, već temeljna struktura grada koja oblikuje identitete, odnose moći i moralne odluke likova.
Protagonist je Mike MekLaki (Džeremi Rener), bivši zatvorenik koji nakon bratovog ubojstva preuzima njegovu funkciju neformalnog gradonačelnika, praktički posrednika između zatvorenika, policije i zatvorskih vlasti, pokušavajući spriječiti potpuni kolaps sistema. Njegove odluke nisu temeljene na moralu, pragmatične su i u funkciji kratkoročnog krpanja rupa ne bi li održao prividno stanje zakona i reda i spriječio kaos.
Za razliku od ostalih Šeridanovih serija, ovdje ne postoji iluzija kontrole, moći i nasljeđa, mikrouniverzum Kingstauna je svijet bez perspektive i promjene, u kojem nasilje nije iznimka, već sistemska konstanta. Osjećaju bezizlaznosti i klaustrofobije, osim sumornog sivila zatvorenih prostora, doprinosi i spor ritam radnje i repetitivno ponavljanje istih obrazaca nasilja bez ikakve katarze, bez obzira na to s koje strane spektra ono dolazilo.
Likovi nisu crno-bijeli, “dobri momci” su često prikazani mračnije od kriminalaca, čime se ogoljuje logika sistema koji nasilje proizvodi kako bi opravdao vlastito postojanje, a usput na tome i zaradio. U bujnom Šeridanovom opusu koji se stilski i tematski oslanja na romantiziranje “američkosti”, ova serija, koja propituje kako institucionalizirano nasilje u moralno slomljenom sistemu postaje normalizirani oblik svakodnevnice, strši kao njegova najsnažnija (možda i jedina) kritika američkog društva.
Lioness (Paramount+)
Bacio se Šeridan i na prikaz rada američkih obavještajnih i vojnih struktura u kontekstu globalne sigurnosti, u špijunskoj akcionoj drami “Lioness”. Inspirirana stvarnim programima CIA-e, priča se fokusira na elitnu skupinu operativki koje sudjeluju u tajnim misijama infiltracije u terorističke mreže (Nikole Kidman, Zoe Saldana, Laysla de Oliveira).
I opet su u tipičnoj maniri autora likovi konstruirani tako da militaristički aparat moći humaniziraju, umjesto da ga dovedu u pitanje, što ometa sustavnu kritiku; protagonistkinja Džo sposobna je operativka rastrgana između profesionalne dužnosti i obiteljskog života, a nasilje i intervencionizam prikazani su kao nužnost očuvanja državne sigurnosti. Snažni ženski likovi predstavljaju doduše nekakav pomak od tradicionalno muškog žanrovskog obrasca, ali uloga im je strogo u funkciji romantizacije služenja američkoj zastavi.
Izvor: Portal Novosti
