Izgleda da iza ovog taktiziranja stoji Putin, nadajući se u pozitivne promjene poslije američkih izbora za Kongres i držeći zemlje Trećeg svijeta na svojoj strani. Vrijeme će pokazati je li to razumna nada
(The Unz Review, 12. 10. 2022)
Rat je uglavnom bio dosadan, uz malo pomjeranja. Rovovska borba, kao u Prvom svjetskom ratu. Velika greška bila je na samom početku kad je Rusija pokušala da zemlju od četrdeset miliona stanovnika zauzme sa šakom vojnika. Šef ruske obavještajne službe Nariškin nedavno je priznao da Rusija nije imala pouzdanih obavještajnih podataka o Ukrajini. Godinama, od 1991, ruska obavještajna služba nije pratila razvoj događaja u Ukrajini, pa je Rusija krenula u rat nadajući se da će Ukrajinci njihovu vojsku dočekati s cvijećem. Završilo se velikim povlačenjem ruskih jedinica. Putin je mislio da se može sporazumjeti s Kijevom, ali ispostavilo se da Ukrajina jedan dan potpiše sporazum, a sutradan ga pogazi. I tako je išlo, dok poslije šest mjeseci ruska vojska nije počela s mobilizacijom rezervista.
Nije sve bilo loše – Rusija je imala i dobre i loše trenutke tokom borbi s Ukrajinom. Dobro je bilo zauzimanje Marijupolja na obali Azovskog mora. Loše je bilo povlačenje iz Harkova. Nepromišljeno je bilo prihvatanje dogovora o izvozu žitarica i povlačenje sa Zmijskog ostrva. Mučno je bilo kad je američka, odnosno engleska mornarica podmetnula eksploziju na Sjevernom toku i kad je ubijena Darja Dugin. Čas istine je sadašnja kritika upućena komandantima vojske, uključujući poziv ministru odbrane da se ubije. Ljudi nisu zadovoljni postupanjem ruske vojske. Eksplozija na Krimskom mostu bila je posljednja kap.
Tad je Putin pozvao generala Surovikina da preuzme vođenje rat u Ukrajini. Surovikin je u narodu omiljen general koji je vodio operaciju u Siriji, gdje je iz očiglednih razloga stekao nadimak „general Armagedon“. I general Armagedon je učinio što je narod htjeo: zasuo je ukrajinske gradove raketama. Po prvi put napadnut je Kijev. U mnogim mjestima, uključujući Harkov, nestalo je struje. Dosad je Putin pazio na ukrajinsku infrastrukturu kao da je njegova. To se sad promijenilo. Ali jedno je ostalo isto: Rusi se trude da poštede civile, dok Ukrajincima ubijanje civila nije problem.
Rat je počeo jer od državnog udara 2014. Ukrajinci bombarduju Donbas, oblast na jugoistoku zemlje uglavnom naseljenu Rusima. Putin je pokušao da riješi sukob Minskim sporazumima, koji su predviđali autonomiju Donbasa u okviru Ukrajine. Ukrajinci su potpisali ugovor, ali nisu imali namjeru da ga poštuju. Ubili su na hiljade ljudi u Donbasu, uglavnom bombardujući prodavnice, škole, čak i ulice. Naročito okrutni prema narodu iz Donbasa bili su nacionalisti iz bataljona Azov. Kad je ruska vojska pritekla u pomoć Donbasu februara ove godine, borci Azova povukli su se u lagume čeličane u Marijupolju.
Ubrzo su se, međutim, predali – iako su imali hrane i vode, biti zatočen ispod zemlje i nije zabavno. U zarobljeništvo je otišlo oko dvije hiljade boraca. Narod Donbasa htjeo je da im sudi, zajedno sa stranim plaćenicima, ali Moskva je to odbila, i razmijenila ih za ruske ratne zarobljenike, i, na ogorčenje javnosti, jednog opozicionog političara. Neki zarobljeni azovci poginuli su u bombardovanju zarobljeničkih logora od strane Kijeva – izgleda da su počeli otkrivati neprijatnu istinu o onom što su radili. Razmijenjene azovce je oligarh, ruski Jevrej Roman Abramovič, privatnim avionom prebacio u Ujedinjene arapske emirate. I ovo je izazvalo ogorčenje ljudi, koji su htjeli da azovci budu izvedeni pred sud.
Ruski rodoljubi imali su veoma kritički stav o načinu vođenja rata, smatrajući da je ruska komanda isuviše meka prema Ukrajincima, koji neprekidno bombarduju Donbas. Ruski pisci i umjetnici često su izražavali podršku Ukrajini. U Moskvi je skupljan novac za Ukrajinu, ne za rusku vojsku. Sada je blic napad generala Armagedona to promijenio, ali Ukrajina i dalje ima mnogo navijača u zapadnjačkim krugovima u Rusiji. I to se vjerovatno neće promijeniti u dogledno vrijeme: trideset godina zapadnjačke politike ne može se promijeniti preko noći. Nezadovoljstvo javnosti bilo je veliko, jer se Donbas neprekidno bombarduje, a Kijev ostaje netaknut.
Izgleda da iza ovog taktiziranja stoji Putin, nadajući se u pozitivne promjene poslije američkih izbora za Kongres i držeći zemlje Trećeg svijeta na svojoj strani. Vrijeme će pokazati je li to razumna nada.
Opštila zapadnog establišmenta udaraju u talambase za Ukrajinu. Ubijene Ruse predstavljaju kao žrtve ruskog etničkog čišćenja, kao u Buči i Izjumu. Sporazum o izvozu žitarica zaključen je samo zbog njihove vriske o gladi u Africi. U pitanju je, međutim, bila prevara: svega dva odsto žitarica otišlo je siromašnim zemljama, sve ostalo EU. Rusi su se povukli i sa Zmijskog ostrva, savršene baze za pokretanje operacije zauzimanja Odese.
Ukrajinska elita dobija mnogo novca, veze u visokim krugovima i počasti. Gospođu Zelenski na velika zvona ugostila je NJKV Princeza od Velsa. Toj eliti neće se svidjeti mir i vraćanje pod velo opskurnosti. Putinove želje sad su prilično sporedne, jer veliku mušteriju Ukrajine sad čine SAD i Ujedinjeno kraljevstvo, koji profitiraju od rata. Troškovi rata padaju na teret Evrope – profit ide u SAD. Amerika sad prodaje tečni gas četiri puta skuplje od ruskog gasa, i Evropljani to plaćaju.
Ukrajinski narod, razumije se, plaća visoku cijenu. Ali Ameriku za to nije briga – za nju se to isplati. Njemačka industrija vjerovatno će propasti. Još bolje za Ameriku – nadaju da će je Nijemci zato prebaciti u SAD.
Nema sumnje da iza oštećenja cijevi Sjevernog toka stoje SAD i Engleska. Ruski izvori čak daju i ime izvršioca (poručnik Kris Bjanki). Tek sad saznajemo da je NATO prvi put pokušao miniranje gasovoda još 2015. godine, ali su otkriveni i preduhitreni. To nam saopštavaju tek sad. Uz to, Švedska Rusima ne dozvoljava pristup mjestu eksplozije, niti hoće da ih obavijesti o rezultatima istrage. Teroristi su traljavo odradili posao – ostavili su jednu cijev netaknutu, tako da Rusi i Nijemci mogu odmah početi sa pumpanjem gasa postoji li politička volja. Nije, pak, jasno postoji li kod Nijemaca ikakva druga politička volja osim povlađivanja američkim željama.
Američka Stranka rata je veoma jaka i Rusi nemaju nikakvih izgleda da je poraze. Ali to ne znači da je atomski rat neizbježan. To neće ni predsjednik SAD ni predsjednik RF. Konvencionalni rat će se vjerovatno nastaviti bez prelaska praga nuklearnog. Mirovni sporazum vjerovatno neće zadovoljiti ni jedne ni druge, ali Rusi neće htjeti još jedan Minski sporazum koji bi Kijev ponovo zloupotrijebio.
Rusija i sankcije
Glavno oružje SAD i EU protiv Rusije su sankcije i Gvozdena zavjesa. I dok sankcije i nisu imale značajnijeg uticaja na rusko društvo, sa Gvozdenom zavjesom to nije slučaj. Posljednjih trideset godina Rusi su se navikli na putovanja po Evropi. Sad moraju mijenjati navike. Dobro, mogu putovati u Tursku i Izrael, u Indiju i Latinsku Ameriku, ali Evropa je bila blizu i tamo je prijatno. Sad je znatno teže doći do nje – obično letom preko Istanbula, ali za mnogo više novca. Naročito bolno je za bogate Ruse, navikle da vikende provode u Parizu i Londonu. Više ne.
Sankcije vjerovatno smetaju poslovnim ljudima, ali ih obično stanovništvo manje osjeća u Rusiji nego u Evropi. Meso je dobro i ima ga u izobilju; plin je jeftin; pozorište je dobro i nije skupo – čitav Nibelunški prsten (ciklus od četiri izuzetno dugo opere) može se vidjeti i čuti za sto dolara.
I u Rusiji ima inflacije, kao i svuda. Ali nema zelenog i cenderskog ludila. Nema rodoljubivih pjesama ni propovijedanja rodoljublja. Rusija je prilično progresivna, ali ne suviše. Crkve su otvorene i pune vjernika. Život, zapravo, teče normalno. Možda isuviše normalno za zemlju čija je prva linija ratišta probijena usljed manjka vojske.
Radi ispravke tog nedostatka proglašena je mobilizacija. Poslije osamdeset godina Ruse ponovo mobilišu, i nije krenulo dobro. Dobrovoljce odbijaju, a pozivaju bolesne i stare. Mnogo relativno mladih zapadnjački nastrojenih ljudi pobjeglo je u Gruziju i Izrael, za koje nisu potrebne vize. Ipak, mobilisano je dovoljno ljudi. Za dva mjeseca Rusija će imati dovoljno vojske da drži prvu liniju.
A dotle je meta terora. Istraga eksplozije na Krimskom mostu utvrdila je da je eksploziv poslat iz Ukrajine brodom natovarenim žitom, u skladu sa sporazumom o izvozu žitarica. Teret je preko Bugarske i Gruzije stigao do Rusije. Ruska služba bezbjednosti upravo je uhapsila Ukrajince koji su preko Estonije prokrijumčarili dvije protiavionske rakete Igla s lanserima, namjeravajući da s njima obaraju civilne avione u Rusiji. Estonija je bila umiješana u ubistvo Darje Dugin, ćerke filosofa Aleksandra Dugina, u okolini Moskve. Estonski ministar čestitao je Ukrajini na terorističkom činu na Krimskom mostu. Litvanija je pokušala da Rusima presiječe kopneni pristup svojoj enklavi u istočnoj Pruskoj. Ukratko, Ukrajina nije sama, a Rusija ima mnogo neutralnih navijača, ali malo saveznika.
Rat se nastavlja…
S engleskog posrbilo: Stanje stvari
