Piše: Rade Maroević
Vreli afrički vetar nosio je mnogo puta u prethodnim godinama nagaravljene korice već prilično zaboravljene Zelene knjige Moamera el Gadafija – ambiciozno zamišljene kao superiorni pandan svim ostalim svetskim ideologijama. Pola veka od nastanka Gadafijevog manifesta i 14 godina otkako je najznačajniji lider zemlje ubijen, duboko podeljena Libija još uvek pokušava da okrene sledeću stranu istorije. Uglavnom bezuspešno.
Opisivana kao mešavina utopijskog socijalizma, arapskog nacionalizma i revolucionarne ideologije, koja je bila prevaziđena već u trenutku kada se 1975. godine našla u knjižarama, Gadafijeva knjiga je nekako uspela da preživi masovna spaljivanja na lomačama revolucije i ostane poslednji plan za zemlju koja se od njegove smrti raspala na dve velike i veliki broj manjih teritorija, kojima vladaju samozvani generali, korumpirani političari ili naoružani banditi, kako je kome zapalo.
Nekada obavezni deo svake porodične biblioteke u libijskim domovima, Zelena knjiga je nestala sa polica, ali Gadafijeve reči o kolektivnoj bogatstvu, direktnoj demokratiji i organizaciji lokalnih vlasti i dalje odjekuju kroz slike brutalne stvarnosti današnje Libije.
„Kolektivno bogatstvo“ o kome je Gadafi govorio prešlo je u ruke moćnika koji kontrolišu trgovinu naftom, a ideju o ujedinjenju svih Arapa zamenila je zapaljiva populistička retorika unutar gotovo nepostojećih institucija.
„Istinski suveren narod mora da bude naoružan. U protivnom, moć ostaje u rukama onih koji poseduju oružje“, navodi se u Zelenoj knjizi. Ironično, Gadafijeva ideja o naoružanom narodu zaživela je tek u godinama nakon njegove smrti, kada su Libijom zavladale lokalne milicije čiji je autoritet je skoro isključivo zasnovan na oružju.
„I samo postojanje parlamenta, suštinski, pretpostavlja izuzimanje naroda iz vladavine… Osim Libije, na svetu ne postoji nijedna demokratska država“, pisao je Gadafi u Zelenoj knjizi.
Pola veka kasnije, u velikoj meri ispunjeno je i njegovo viđenje suvišnosti parlamenta, pa novom Libijom sada vladaju privremene skupštine, čiji uticaj retko izlazi izvan zidova zgrada u kojima se sednice održavaju.
Teorija naoružanog naroda
Pošto je Zelena knjiga 1975. objavljena, milioni primeraka su preplavili Libiju. Nalazile su se u kancelarijama, kućama, taksijima, hotelima i školama, koje su od učenika tražile da Gadafije poruke zapisane u njoj naizust znaju.
A onda su 2011. godine pobunjenici, zdušno podržavani od zapadnih i velikog broja arapskih država, kivni na sve što je imalo bilo kakve veze sa netom svrgnutim režimom, odlučili da spale sve Zelene knjige koje su im pale u ruke.
Knjiga zelenih korica gorela je u malim vatrama u libijskim gradovima, ali i u spektakularnim lomačama na koje su bacani deseci hiljada primeraka. Nekada jedinstvena država se zatim raspala na teritorije kojima upravljaju lokalni moćnici nad kojima, po uprošćenim verzijama svetskih medija, slabu kontrolu imaju dve međusobno suprotstavljene vlade, jedna „svetski priznata“ od strane Ujedinjenih nacija, sa sedištem u Tripoliju, druga u Tobruku, na istoku zemlje.
Spaljivanje „Zelene knjige“ u Bengaziju, mart 2011.
Samo nakratko posle Gadafijevog pada tinjala je nada da će naftom bogata država bezbolno preći u eru stabilnosti i prosperiteta, ali su vakuum bezvlašća brzo ispunile milicije koje naoko predstavljaju otelotvorenje Gadafijeve ideje o Narodnim komitetima. S tim što one svoju moć zasnivaju isključivo na oružju i sili.
Danas, na severu Libije, uz mediteransku obalu gde živi najveći broj njenih više od šest miliona stanovnika, gotovo svako naselje ima lokalnu miliciju koja gospodari životom i smrću. Na jugu zemlje, koji čini 90 procenata ove zemlje, lokalne bande terorišu Tuarege, crnopute Libijce i izbeglice iz država podsaharske Afrike koje paklenim putevima kroz Saharu pokušavaju da se domognu libijskih obala Mediterana i potom nekako stignu do Evrope. Uz naftu, šverc ljudi ka Evropi je postao jedini isplativi biznis u Libiji u poslednjih 14 godina.
Put ka samouništenju
Senka Zelene knjige još uvek promiče ulicama Tripolija, kao znak sećanja na političara koji je vladao Libijom od 1969. do 2011. godine i koga je američka Centralna obaveštajna agencija svojevremeno opisala kao „čoveka na ivici ludila“.
Uprkos navodnom ludilu, basnoslovni prihodi od trgovine naftom za vreme njegove vladavine preusmeravani su na infrastrukturne projekte, obrazovanje i zdravstvenu zaštitu. Država je finansirala skoro sve segmente života i Libija je pod Gadafijem postala jedna od najbogatijih afričkih država.
S druge strane, politički pluralizam u zemlji stavljen je van zakona, a protivnici režima su zatvarani, mučeni ili su jednostavno nestajali, uključujući i radikalne islamiste. Gadafijeva podrška raznoraznim bliskoistočnim grupama, poput Palestinske oslobodilačke organizacije, rezultirala je međunarodnim sankcijama.
„Nezavisan čovek je slobodan da se izražava. Makar se ponašao kao lud, ima pravo da izrazi i tu svoju ludost… Kada jedan čovek ispoljava ludost, to ne znači da su ostali članovi društva ludi“, piše u Gadafijevoj knjizi.
Zelena knjiga je prevedena na 30 jezika i bila je predmet najmanje 130 naučnih studija. U međuvremenu je zamenjena novim udžbenicima u kojima se više ne kritikuju „fašistička Italija, cionistička Amerika i đavolski Zapad“. Lomačama su izmakli samo retki primerci knjige za koju je Gadafi tvrdio da će duhovno osloboditi Libijce.
Pred Libijom se danas nalazi neizvestan put izgradnje bilo kakvih institucija i pravedne raspodele bogatstva koja bi, čemu se optimisti nadaju, ovog puta bila zasnovana na vladavini prava pre nego na ideologiji.
Godinama, a naročito od kraja 2021, kao prvi korak ka stabilizaciji najavljivani su slobodni izbori, i to pošto je 650.000 Libijaca potpisalo peticiju kojom se traži zamrzavanje aktivnosti svih privremenih institucija i stvaranje uslova za održavanje izbora. Njih su proteklih godina pokušali da izdejstvuju i šefovi američkih i turskih obaveštajnih službi, Ujedinjene nacije, kao i izaslanici egipatskih vlasti, ali sva nastojanja da se lokalni lideri nagovore na bilo kakvu saradnju u tom smeru pokazali su se uzaludnim.
Izvor: RTS OKO
