Piše: Milovan Urvan
Nu, tu i tamo, mijenjao sam mišljenje o novinarskom radu Petra Komnenića. Pravo rekavši, u našem medijskom kačamaku njegova autorska emisija „Načisto“ imala je prave svijetle uzlete.
Dočim, ta je emisija istodobno služila kao paravan nekog dubljeg, Komneniću daleko važnijeg cilja, koji se nekunoć rastvorio u svojoj perfidiji i profesionalnoj sljepoći.
Nakon njegove potonje narcističke produkcije bijesa i argonacije, siguran sam tek u jedno, nikada više ne gledati taj psiho-košmar. Ta, mislio sam da je Marić Milomir najperfidniji novinar na postjugoslovenskom prostoru. Dočim, Komnenić je pokazao da ima „Marića i nad Marićem“.
Dovesti ljude u svoj, maltene, dom; pozvati, naime, ljude koji mu svojim prisustvom ukazuju poštovanje, a onda se ponijeti kao najgori domaćin od postanja svijeta pa do njegovog svršetka – tolika se drskost ne može efikasnim pridjevima opisati. Ta, jedino možda da emisija uđe u neki priručnik novinarstva, za rubriku: Kako ne treba raditi!
Šekspir u „Hamletu“ veli: „Riječi, riječi, riječi…“, kanda nas tim ponavljanjem opominje da su „riječi“ iznad stvarnosti, na neki način i iznad djela; kao da su i same riječi već jedno djelo po kojima se pamte ljudski poduhvati. Ta, u Crnoj Gori bi se reklo: Ne samo ljudski, ne samo ljudski…
