Davno sam prestao da pratim političku misao gospodina Aleksandra Vučića. Prestao, posustao, duhom klonuo, jer nemam toliko razuma, a i, dabome, svaki put kada predsjednik održi svoju dozu prepričavanja dnevnih, opasnih i mogućih događaja, veoma se zabrinem.
Naš predsjednik ima neobičnu sklonost da javnost obavještava o tome kako pati od nesanice, kako se hrani, kako je zabrinut, kako je on „njima” rekao nešto „oštro”, kako „ništa nije potpisano”, kako će sjutra poći do Raške, na piknik – šta li!?
Ne mogu biti pametan, ali u toj „sklonosti”, maltene, diktatorskom refrenu dragog predsjednika prepoznajem znake „velikomučeništva”, u kliničkoj praksi reklo bi se da su to odlike „komunalnog narcisa”, a on, tako vrijedan i zabrinut, koriste društvene uzroke kao metodu da se doima empatičnim. Drugim riječima, igra na kartu (samo)sažaljenja, pa ko se upeca, upecao se.
No, ulov je, po pravilu, dobar, puna mreža sažaljivih i tugaljivih građana, spremnih da se i sami žrtvuju živeći u fantaziji dragog predsjednika.
Ne znam, zaista ne znam, zabrinut sam kako spava, kako jede, s kim se druži, kome služi, naš predsjednik. Bilo bi mi lakše, kada bi Milomir Marić svakog jutra uredno izvijestio: kako je spavao, kako je jeo, kuda je išao i ko je iznervirao našeg predsjednika.
Šalu na stranu, koliko god bili lakrdijaški istupi prepričavanja dnevnih, opasnih i mogućih događaja predsjednika Vučića, oni nedvosmisleno otkrivaju njegovu najopasniji sklonost, a to je da kontroliše i propisuje istinu, jedinu i pravu, koju samo on zna.
Vučić to i ne krije, on to doslovno i tvrdi da je tu da saopšti „pravu istinu”, a to što novinari čekaju samo da najavi presicu dragi naš predsjednik, znači uvijek jedno te isto: čekaju se rezultati službi bezbjednost, jer naš predsjednik ne vole proizvoljnosti. A „služba” je „služba”, dakle, tu je da udovolji želji svoga predsjednika.
Većinom bi čovjek pomislio da je Vučić u sprezi s medijima razvio savršenu manipulativnu tehniku; ali, polakote s tim, postoji gori problem od toga: Vučić zaista vjeruje da govori istinu. U njegovoj viziji svijeta: istina je isto što i njegova narcistička fantazija.
Pošto je čitava država postala socijalno okruženje za njegovu ego dohranu, to samo znači da će njegov silazak s vlasti, pa kad god se desi, imati veoma fatalne posljedice.
Milovan Urvan
