Sjedimo neki dan u kafani, bend je iskusan i usviran i uglavnom svira udarne neofolk klasike.
Najglasniji sto u lokalu čine neki mnogo mladi ljudi, očigledno korporativno zaposleni, jedna djevojka priča kako se razočarala što je regionalni supervizor zanemario njen doprinos nekakvoj kampanji, a pohvalio je “Anđelu iz Banjaluke”. Tip do nje je očigledno Banjalučanin koji živi u Beogradu pa se malo šali, kao Banjalučanke su nenormalno zgodne, mora da se ta Anđela dopala supervizoru. Ova djevojka koja se žalila potvrđuje to, kaže: “Da, tako je, Anđela je prelijepa, ali to nije razlog da se moj rad zanemaruje”. Onda započinje monolog iz kojeg se vidi da ju je sve to zaista povrijedilo. Međutim, bend malo zatim, da li slučajno ili ne, počinje da svira “Put putuje Latif-aga” i cijela kafana odjednom ima pametnija posla od razgovora i rasprava…
Struktura i metrika
Kao i često kad krene sevdah, ja se sjetim jednog češkog muzikologa. Nije to otac nedavno preminulog Kundere, mada se čovjek, eto, zove kao glavni junak prvog Kunderinog romana, a uz to i nosi taj famozni inicijal: K. Ludvik K., dakle. Ima u Sarajevu, na Mejtašu, jedna lijepa ulica koja nosi ime Ludvika Kube. Ludvik Kuba je poznati češki umjetnik, skoro renesansne širine interesovanja: bio je, među ostalim, slikar, pisac te etnomuzikolog. Zabilježeno je da je Kuba bio “nevjerovatno svestran muzičar, orguljaš, pijanista, violinista, harmonizator, muzički teoretičar (…), slikar, crtač, pisac, publicista, predavač i izdavač vlastitih djela”. Njegovo interesovanje za slovenske napjeve dovelo ga je i do Bosne i Hercegovine te do sevdalinke. Među brojnim rečenicama koje je Kuba ispisao o sevdalinci izdvojićemo jednu: “Ta pjesma se ponekad širi stotinama milja, ide od usta do usta, godinama slobodno živi pa i vijekovima i hiljadama godina”.
Na Kubinom tragu, a razmišljajući o sevdalinci, jedan autor iz Mrkonjić Grada (Ivan Lovrenović) piše ovako: “Po nastanku sevdalinka je pjesma urbane bosanske sredine, nastala u otomanskome razdoblju u ekonomski i materijalno stabilnijem trgovačko-zanatlijskom miljeu. Taj milje dominantno jest bio islamsko-orijentalni i ova pjesma pretežno se prepoznaje kao izraz muslimanske životne sredine i kulture. To tumačenje, međutim, gubi na uvjerljivosti onda kada se etnički apsolutizira. Naime, u izgradnji cjelovite socijalne i kulturne fizionomije većine gradova i manjih gradskih naselja sudjelovali su, osim muslimansko-bošnjačkoga, i drugi etničko-kulturni elementi (katoličko-hrvatski, pravoslavno-srpski, sefardsko-židovski, romski…).
Tako su sudjelovali i u nastanku, a pogotovo u prakticiranju bosanske lirske pjesme. Orijentalno-azijski elementi jesu, naravno, prodrli u tu pjesmu, osobito u njezinu muzičku strukturu, na isti način na koji su proželi i sve druge vidove profane kulture neislamskih etničkih zajednica na Balkanu i u Bosni (leksiku, obrt, nošnju, kulturu stanovanja, stanovite crte mentaliteta…). No, jezik, lirska struktura, metrika i uopšte zakoni versifikacije, tip osjećajnosti, simbolika, imaginacija, arhetipovi – svi ti elementi bosanske lirske pjesme imaju izvor u onom kulturno-tradicijskom supstratu koji leži u zajedničkoj, predosmanskoj podlozi bosanskoga i balkansko-slavenskoga pučkog nasljedstva”.
Jezik i memorija
Iz muzikološke perspektive, malo ko je o sevdalinci znao toliko kao Banjalučanin Vlado Milošević. A o “prekograničnosti” sevdalijskog osjećanja svijeta, Lovrenović nastavlja: “Žene u južnoj Mađarskoj još do jučer pjevale su pri komušanju kukuruza melankolični ikavski napjev Vezak vezla lipa Kata točno po melodiji po kojoj se u bosanskih muslimana pjeva Vezla vezak Adem kada. Tu je scenu, osjetivši valjda svu njezinu dokumentarnu začudnost, zabilježio znameniti madžarski redatelj Peter Bacso u svojemu filmskome remek-djelu Krunski svjedok.
A te žene iz okolice Pečuha potomci su onih bosanskih katolika – Hrvata što su iz Bosne morali bježati i skrasiti se u Ugarskoj još krajem 17. stoljeća, nakon Bečkoga rata i pustošenja Eugena Savojskoga 1697. godine. One, dakle, pjevaju svoje pjesme tri stotine godina nakon što su im preci otišli iz starih bosanskih zavičaja, nakon što su vjerojatno i jezik zaboravile.
Ta starinska poravna pjesma počiva na melodijskoj formi i strukturi, čvršće ukorijenjenoj u kulturnu memoriju nego i sam jezik, i ona očevidno ne duguje ništa utjecajima orijentalno-azijskih muzičkih formi. Ali posjeduje izuzetnu vitalnost te je preuzela na se bezbroj kasnijih tekstova-pjesama, koje se pjevaju i danas (Zaplakala stara majka Džafer-begova, U Cazinu b’jela kula od tri tavana, itd, itd.), te ta kajda predstavlja jedan od zaštitnih znakova prave sevdalinke”.
Krhkost paučine
Zanimljivo je ovdje vratiti se Kunderi. Kad njegov junak Jaroslav govori o moravskim narodnim pjesmama ponekad se može učiniti i da govori o sevdalinci. Bela Bartok je pokazao i dokazao melodijsku sličnost svih drevnih slavenskih napjeva od Slovačke do Jadranskog mora. Važno mjesto u Bartokovoj slavenskoj muzičkoj republici zauzimaju i sevdalinke. Kroz Jaroslavov glas Kundera će nam ponuditi i tezu koja veli da je u slavenskim narodnim pjesmama sačuvana glazbena struktura starogrčke muzike, da je u njihovim melodijama slava Helade (kako bi rekao Edgar Alan Po) sačuvana do naših dana.
Muzika sevdalinke zaista jeste lirska paučina između srca i mozga, a krhkost te paučine prožeta je suptilnom poetskom narodnom genijalnošću. Kao i kod svake vrhunske umjetnosti, u sevdalinci su u savršen amalgam smiješani lokalnost i globalnost, partikularnost i univerzalnost. Melodije iz dubokog zdenca (evropske) prošlosti sviraju se na savremenim (lokalnim) instrumentima, arhajski (arhetipski) motivi upleteni su u priče prepune konkretnih (domaćih) toponima i prepoznatljivih (ovdašnjih) imena.
Kad pjevač pjeva o putu Latif-aginom, odnosno o onom šta on pita “jarana Sulejmana”, to nije samo ono poslovično, “je l’ ti žao Banjaluke”, ne, detalji su mnogo precizniji. Tu su “banjalučki teferiči” “kraj Vrbasa ašikluci”, tu su stara banjalučka prezimena Đumišić i Maglajlić. S tim detaljima i s tom preciznošću sevdalinka udara u slušaoca kao ono poslovično babeljevsko gvožđe. Mislim na to dok gledam kako se i ovi klinci u kafani prepuštaju njenoj magiji. Ako i nemaju tu svijest u vlastitom iskustvu, imaju je u civilizacijskom, a to je ovdje sasvim dovoljno.
Muharem Bazdulj
Izvor: Glas Srpske
