Kako izgleda tužno kad žaba zaumi da se potkiva. Osnovali su tu u Podgorici, ova svita i posluga Milova, od naših para nekakvu televiziju lokalnu. Navodni cilj je gradska priča na gradskoj televiziji, stvarni da svoju – DPS partiju pokušaju spasiti od izvjesnog debakla na lokalnim izborima naredne godine, a ogoljeni da ta partijska bulumenta i bašibozuk iz naše opštinske kase izsisa nekoliko miliona prije nego izgube i posljednje ostatke vlasti.
Ništa ne umiju da urade sami. Na svoj način. Čak ni da kradu. Ali tu su u jednom jedinstveni. Nemaju mjere kao ona vjeverica što čitavu jesen nosi lješnike i zatura gdje god stigne i pozaboravi gdje je sve ostavila. Pa glodari i druga gamad uživaju kad nađu. I ovi sa ovog gradskog nazovi medija jadno i nemoćno imitiraju medije iz mrske Srbije.
Gledala neka dama, za koju prvi put čujem – a tu sam nešto oko medija čitav život , gledala dakle izvjesna Mirka Dević uvodnik u dnevnik beogradske Newsmax Adrije čiji je autor Jelena Obućina. I zaumila hoće ona da bude Obućina ovdašnja. Na stranu što ne zbori naškom dikcijom, što brka ekavicu „dve litre ulja..“ i jedva izgovara nategnutu ijekavicu – vijek, vjera …, no što to toliko jadno i patetično zvuči kao da joj je pisao pjevač „Posljednjeg Vagona“, Rade Vojvodić.
„Jedna mala garsonjera u potkrovlju solitera,
iza haustora Metropola bila mi je druga škola“
Čak i ova Radeva limunada pjesmica, iz vremena kad je cupkao i cvrkutao po estradnim binama, možda podnošljivije zvuči od uvodnika u dnevnik ove televizije. Iako bi svaka televizija, koja nema ni teorijske šanse da žaživi na ovom konceptu, pozaviđela na okupu galerije likova od Rada Vojvodića i Tamare Nikčević do ekscentričnog turiste iz Vatikana Mića Vlahovića, ipak fali jedna faca.
Da mi je na tom kanalu (potpuno odgovara pojam) vidjeti bistru i sadržajnu facu Šemsudina Radončića sa majicom za spavanje kako virka ispod košulje, evo zakleću se u partiju da ću zaglaviti čačkalicom dugme na daljinskom na taj program i neću gasiti televizor no neka i noću sviti i šušti. Da djeca mogu do kupatila, da to ima makar neku upotrebnu vrijednost. Zaslužio je Šeki, ne brukajte se. Činio je i što rijetko čine i najrjeđi, i za pare. On je vjerujem počesto i od meraka. A merak se ne da objasniti. To bi teško objasnio i Šeki.
To je slično onoj priči iz vica kada je neki Šekijev komšija iz nekog bosanskog vilajeta pokušavao nekom Zmajčeku ispod Karavanki da objasni pojam meraka. Pokušava na sve načine da objasni da je to više od uživanja i na kraju ljutito pita: Jesi li se ti „družio“ sa ovcom“?
Kada je ovaj zbunjeno počeo da vrti glavom Bosanac odbrusi: „Nemaš ti onda pojma šta je merak“.
No da se sa Radevog sevdaha i Šekijevog meraka vratimo, dobronamjerno, na Mirku.
Nije lako biti novinar, moja Mirka. Još teže je napraviti efektan uvodnik. Mora se imati žica za zanat, mora se to bistro izdvojiti, jasno, kratko i precizno reći. Ako još želiš da budeš duhovit i sarkastičan e tu je tek klizavo i obično se završi rbat. Zato Mirka ne mrči se kad kovat ne možeš. Ako ti Rade kaže da je to odlično, ne osvrći se Rade je muzikant oni se okreću na šegu. Ili ako te pohvali mini-star Vlahović, ne računaj on nije tu, njemu u glavi vrti rulet ili listaju karte. On te ni ne vidi. Jedino se malo osvijesti i prizove kad se primakne Milu.
Lakše ti je da čitaš vremensku prognozu i uzmeš tih nekoliko plata do proljeća. Shvati ovo prijateljski. Nikako podrugljivo.
Kako je uvodnik ,o kome je riječ, izgledao, može se vidjeti u objavi Dragan Šepelja: https://www.facebook.com/100036364560981/videos/143560117975127/
Petar Ivanović
