Prije 50 godina prvo su zabilježeni na magnetofonskoj traci a zatim u dragocjenoj i poučnoj knjizi sabrani razgovori između dva velika svjetska pisca argetinskog porijekla Horhe Luis Borhesa i Ernesta Sabata. Na jednom mjestu komentarišući ljudska prava, političare i identitete Borhes kaže :
„Mislim da nijedan političar ne može biti sasvim iskren. Političar uvijek traži glasače i govori ono što oni očekuju da kaže. U slučaju jednog političkog govora slušaoci su oni koji misle više nego govornik. Govornik je jedna vrsta ogledala ili eha onoga što drugi misle. Ako nije tako propada“ *
Ovim citatom se jasno i precizno opisuje stanje u kome se nalazi Crna Gora, njeni političari i njihovi glasači. Ako se s pažnjom posvetimo izrečenome shvatićemo da nam ništa ne dolazi spolja već da je sve obezbijeđeno iznutra na relaciji političari-glasači. Zato su bespredmetne priče o malignim uticajima, hibridnim ratovima, nalozima koji se ispunjavaju na zahtjev nekoga sa strane. Promašena su visokopatetična pozivanja na fašizam, antifašizam, klerikalizam, sekularizam. Potpuno su deplasirana prenemaganja i vaćarenja a propo državnosti, svojatanja proevropskih kurseva i ostale trice i kučine.
Sve što nam se dešava plod je onoga što smo u međuodnosima sami izgradili i čega se držimo svako u svojoj Crnoj Gori. Niko nam ne šapuće što treba da uradimo. Još manje naređuje za koga da glasamo. Izmanipulisan je samo onaj koji hoće da bude izmanipulisan. Minulo je vrijeme kada su propagandističke magle, radnje, prijetnje i ucjene bile djelotvorne.
Poslije pada višedecenijske ideologije u kojoj je država bila samo ponizna sluškinja vladajuće partije popustio je i strah i prateći mehanizmi kazni i progona. Glasačko tijelo se malo po malo trijeznilo i počelo osjećati što znači sloboda odlučivanja i izjašnjavanja. Iskoristilo je tu slobodu ne baš u punoj mjeri ali je ipak iskoristilo. Glasači nijesu mnogo marili što su ih zbog slobode izjašnjavanja stare garniture vlasti nazivale fašistima, klerofašistima, šovinistima, nacionalistima, fundamentalistima.
Ljudi su malo po malo prestali da robuju demagogijama i izmišljotinama kojima su parolaški zasipani tokom dugog niza godina. Nikakve manipulacije nijesu nam došle sa strane. Da su kojim slučajem i uvezene ne bi mogle doći do izražaja od silnih unutrašnjih izmanipulisanosti i dugotrajnih laži kojima je prezasićeno naše političko tržište.
Niko ne treba da nam kaže ni iz Vašingtona, ni iz Moskve, ni iz Beograda, ni iz Pekinga ko se bavi švercom i kriminalom u Crnoj Gori. Niko da nas obavijesti ko naručuje ubistva, ko kupuje političare i državne institucije, ko organizuje medijske hajke i prikriva zločine. Mi smo se sami, bez ikakvih malignih uticaja, uvjerili ko su crnogorski eurski milijarderi i miloneri, koliko su dugo na bezdušan način pljačkali i ponižavali državu i s kojom su surovošću eliminisali javno izgovorenu riječ. Sada kada smo dobili konkretne dokaze (skaj prepiske) za njihova nepočinstva i zvanične potvrde o organizovanom kriminalu i derogiranoj državi razvlašćene partije pokreću prevarne priče o velikoj štetnosti zastava po kabinetima, o pogubnosti proslava određenih datuma po opštinama, o velikoj škodljivosti kurtoaznih čestitki, iskazanih dobrodošlica, pozdrava, lijepih želja, upućenih pohvala.
Po autorima i propagatorima takvih priča nečija srdačna rukovanja i pristojni razgovori bilo da se dogode u Beogradu, Istambulu, Moskvi, Tirani više destabilizuju Crnu Goru nego što su je destabilizovale ruke domaćih pljačkaša koje su trideset godina bile duboko zavučene u džep crnogorskih građana. Gaji li neko iluzije da takve pričice i bajke za malu djecu mogu uticati na glasačko tijelo Crne Gore? Gaji! Uzaludno ih gaji.
Stanovnici odnosno glasači u Crnoj Gori jednostavno žude za onim što će izreći i uraditi njihov izabrani političar a sami bi to isto i kazali i uradili. Glasači traže od svog političara da glasno iznese stav koji se poklapa s njihovim stavom. Stav političkog prvaka i političke stranke iza koje stoje glasači ne može biti ni izdaja, ni zabluda, ni predrasuda, ni podmetačina. Političari izlaze glasačima u susret. Ispunjavaju njihove želje. Govore ono što prija njihovim ušima. Zato se u Crnoj Gori političari slabo i rijetko smenjuju.
Oni političari koji se najduže održavaju zahvaljujući šupljim parolama o multikultarnom društvu najviše atakuju na slobodu i prava pojedinca. Ukupnoj Crnoj Gori, nezavisno od partijskih opređeljenja, ne ide u korist ono što se u staroj Jugoslaviji nazivalo bratstvom i jedinstvom a sada se u rasparčanoj Jugoslaviji naziva multikulturalnim bogastvom. Narodu su potrebne iskrenosti. Neka svako bude ono što mu odgoj, vaspitanje, kultura, lektira i jezik nalažu. To je početni uslov za razvoj multikularalizma.
Neopravdano i kontraproduktivno je napadati političke predstavnike procrnogorske, prosrpske, probošnjačke, proalabanske, promuslimanske, prohrvatske opcije. Ustremljujući se na njih samo se nanosi velika šteta onoj osnovi iz koje treba da se gradi i razvija multikulturalno društvo. Tačno je da su manjebrojni narodi znali da pribjegnu mimikrijama. Njihovi politički predstavnici pokrivali su se multikulturalnošću radi lakšeg pristupa i opstanka na vlasti i naravno u cilju zadovoljavanja ličnih interesa. Ni srpski narod nije bio lišen te osobine. Na sreću ta vrsta demagoške šarolikosti koja im je obezbeđivala ulazak u vlast a neopravdano se nazivala građanskim kursom, već je prozrena. Takve političke simbioze iščezavaju. Političke mimikrije se sve slabije održavaju. U današnjoj Crnoj Gori sasvim se jasno vidi ko su crnogorci, ko su srbi, ko su bošnjaci, ko su albanci, kakve su im težnje i ciljevi. Na okupu ih neće zadržati priča o multikulturalnosti već zakon, pravda i svođenje računa s dosadašnjim organizovanim političko kriminalnim strukturama koje su se enormno obogatile na račun svih građana- poreskih obveznika. Nažalost maligni uplivi i negativni uticaji tih struktura i dalje su jaki.
Zato u fokusu svih treba da bude ogroman novac koji se umjesto u budžet države decenijama slivao u džepove političkih moćnika a ne tamo neki oblačić prašine koji se podiže oko izložene zastave u nečijem kabinetu, oko nečije posjete susjedstvu ili oko korišćenja simbola i proslava datuma iz nacionalnih istorija Balkanskih naroda.
Koliko puta treba ponoviti da na veoma prometnim raskrsnicama uzbudljivih događaja, kultura i civilizacija, kakva je i naša, nacionalna ili državna istorija nije odijeljena od istorija i kultura naših susjeda. Naprotiv. Naša istorija je istorija naših susjeda. Zato ne zazirimo od susjedovih zastava, simbola i nacionalnih datuma. Dozvolimo našim građanima da bez straha i bez optužbi proslave ono što osjećaju kao svoje. Tek tada ćemo moći s puno argumenata govoriti o dostignućima multikulturalnog društva.
Ranko Rajković
*Jorge Luis Borges – Ernesto Sabato DIALOGOS (Emece Editores S. A. 1976.)
