Vuk, po ko zna koji put, u crnogorskim udžbenicima dobi mjesto na optuženičkoj klupi jer se ogriješio o nepostojeći jezik, a naša djeca saznaše da je osim Gligorija dijaka i Balzamovo ulje bilo pisar Miroslavljevog jevanđelja – (slavizirana grčka složenica varsameleon je u čitanci za prvi razred gimnazije postala vlastito ime pisara ijekavca), kao i da su Crnogorci, tada Dukljani, baštinili staroslovenski jezik.
Ime srpskog jezika u Crnoj Gori zvaničeno je postalo nepoželjno 2004. godine kada je kao nastavni predmet u školama, umjesto dotadašnjeg Srpskog jezika, uveden predmet Maternji jezik. Ustavom iz 2007. dato nam je na znanje da je ime službenog jezika „crnogorski“, iako je to bio (i ostao) fiktivni jezik, jer u stvarnosti nije postojao jezik pod tim imenom a da je bio kodifikovan i standardizovan. Fikcija ukalupljena u teatar apsurda kulminirala je 2010. kada je u obrazovnom sistemu prihvaćen, pravopisno i suštinski neprihvatljiv, naziv nastavnog predmeta Crnogorski-srpski, bosanski, hrvatski jezik i književnost. Zavod za udžbenike ubrzo je izdao udžbenike naslovljene kao Crnogorski jezik, a naša djeca postala su (i do danas ostala) predmet manipulacije. Da nije riječ o, kako neki kažu, „pukom preimenovanju“ srpskog u „crnogorski“ i da je „samo“ (?!) ime drugačije, pokušaćemo pokazati tako što ćemo se ukratko osvrnuti na sadržinu udžbenika. Na primjer, u udžbeniku za deveti razred osnovne škole (2014) zaobilaze se vjekovi razvoja srpskog književnog i narodnog jezika i kaže se da je Vuk Karadžić izvršio reformu jezika i uveo standardni jezik na osnovu narodnog govora toga vremena. „Godine 1850. u Beču Vuk Karadžić i hrvatski književnici i filolozi potpisali su književni dogovor s ciljem da se uvedu osnovne smjernice zajedničkoga jezika i pravopisa“.
Pitamo se da li su, između ostalih, i potpisnici dogovora Slovenac Franc Miklošič i Đuro Daničić, sin pravoslavnog sveštenika, autor polemičkog spisa Rat za srpski jezik i pravopis hrvatski filolozi i književnici? Iz navedenog citata bi se zaključilo da je Vuk stvorio bezimeni standardni jezik i zajedno sa Hrvatima potpisao Bečki dogovor kako bi se dalje uvodile osnovne smjernice zajedničkoga jezika, po logici autora udžbenika, vjerovatno zajedničkog Vuku i Hrvatima? Proces plasiranja netačnih i naučno neutemeljenih informacija nastavljen je i u udžbenicima za srednju školu. Počnimo od 2008. godine i udžbenika za prvi razred opšte gimnazije, u kojem je, u lekciji pod naslovom Razvoj književnih jezika do 19. vijeka, data i tabela zbunjujućeg sadržaja . Bez prethodnog znanja o razvitku slovenskih jezika, na osnovu navedene tabele „naučili bismo“ da su se iz staroslovenskog jezika razvile zetska, raška, hrvatska i humsko-bosanska redakcija (valjda staroslovenskog jezika?), koje su izgleda (prema onom što je navedeno u tabeli) svaka imale svoj različit put razvoja iako ih je objedinjavao jedan period crkvenoslovenskog jezika, ali izgleda različitog crkvenoslovenskog, jer je iz raške redakcije nastao crkvenoslovenski drugačije nazvan kao srpskoslovenski i iz hrvatske hrvatskoslovenski, dok se za crkvenoslovenski koji je nastao iz zetske i humsko-bosanske redakcije ne navodi koji je to oblik crkvenoslovenskog?!
Vjerovatno se ostavlja učenicima i nastavnicima da sami zaključe šta bi bilo sa razvojnim putevima ovih četiriju redakcija da ne bješe Vuka S. Karadžića koji ih je sve objedinio i uveo narodni jezik u književnost (jezik koji je Vuk imenovao isključivo kao srpski). U navedenom udžbeniku odvojeno je predstavljen razvoj jezika kod Srba zato što je taj jezik izgleda imao potpuno drugačiji kontinuitet od onog u Crnoj Gori (gdje vjerovatno nije bilo Srba?!), jer je ovaj u Srbiji proistekao iz srpskoslovenskog, a na njemu su pisani Vukanovo jevanđelje, Hilandarska povelja Stefana Nemanje, Dušanov zakonik, ali ne i Miroslavljevo jevanđelje. Nakon razvoja srpskog jezika, ograničenog na Srbiju i Srbe (ograničene takođe na Srbiju), prezentuje se razvoj književnog jezika kod Hrvata i razvoj književnog jezika u Bosni. Za Bosnu se kaže još da je za taj „govorni prostor“ karakteristična humsko-bosanska redakcija, među čije se najznačajnije spomenike ubraja Povelja Kulina Bana, Divoševo jevanđelje, Humska ploča i Hvalov zbornik. Suvišno je dokazivati da svi navedeni spomenici predstavljaju ćiriličko srpsko jezičko nasljeđe (O tome su pisali Jelica Stojanović, Vera Jerković, Pavle Ivić, Nikola Rodić, Gordana Jovanović…). U čitanci iz 2011. crnogorska književnost se dodatno „obogaćuje“, pa se u njene pisane spomenike (ne znamo po kom kriterijumu) ubrajaju Ilovička krmčija, Gorički zbornik, Povijest o jerusalimskim crkvama, Vlastareva sintagma, Zbornik popa Dragolja, Oktoih, Čuda blaženoga Mikule, Kotorski statut, Budvanski statut, a testament Đurđa Crnojevića dobija novo slovo – ć – ćjutra, poćeduješ.
Falsifikati dosežu kulminaciju u udžbeniku Crnogorski jezik za drugi razred gimnazije, čiji autori tvrde da se natpis na Crkvi Svetog Nikole u Perastu „smatra jednim od najstarijih latiničnih natpisa na crnogorskom narodnom jeziku“. I tako zalazimo u duboku prošlost i istorijat tzv. crnogorskog jezika, standardizovanog u 21. vijeku na način koji ne poznaje svjetska lingvistika. A priča započeta u udžbenicima iz 2008. se zaokružuje i implicitno se dobijaju prećutani odgovori na pitanje koji su se to jezici razvili iz tzv. zetske i humsko-bosanske redakcije, i umjesto jedinstvenog srpskog jezika dobismo četiri jezika, koja su, kako kažu autori, u prošlosti bila mnogo udaljena: „Današnji crnogorski, hrvatski, srpski i bosanski jezik mnogo su sličniji nego što su nekad bili. To naročito važi za sferu pismenosti. Njihova današnja sličnost uslovljena je između ostaloga i činjenicom da su ta četiri jezika u vrijeme državnog zajedništva bila pretočena u zajednički službeni srpskohrvatski/hrvatskosrpski. Na sličnosti među njima uticala je značajno i jezička reforma Vuka Karadžića“, a o sličnosti ove tvrdnje sa istinom izlišno je govoriti. I tako Vuk, po ko zna koji put, u crnogorskim udžbenicima dobi mjesto na optuženičkoj klupi jer se ogriješio o nepostojeći jezik, a naša djeca saznaše da je osim Gligorija dijaka i Balzamovo ulje bilo pisar Miroslavljevog jevanđelja – (slavizirana grčka složenica varsameleon je u čitanci za prvi razred gimnazije (2011) postala vlastito ime pisara ijekavca), kao i da su Crnogorci, tada Dukljani, baštinili staroslovenski jezik, a na našu nesreću, naš obrazovni sistem i dalje baštini naučno nepotkripjepljene udžbenike kojima se obmanjuju djeca, a posljedice ćemo osjetiti tek kad ta djeca izađu iz školskih klupa.
Dr Jelena Gazdić
Izvor: „Svetigora“ br. 296
