Jedan od pojmova savremene kliničke psihologije „kognitivna disonanca“, koji se primjenjivao u pojašnjenju strukture razmišljanja osoba sa graničnim poremećajem ličnost, sada se može primjenjivati i na nivou dijagnostifikovanja stanja planetarnog mozga.
„Bit“ (engl. bit) jeste najmanja jedinica informacije u računarstvu. Obično se predstavlja kao jedan (1) i nula (0), označavajući količinu informacije neophodnu za razlikovanje dva međusobno isključiva stanja: da/ne, tačno/netačno, ima/nema napona i tome slično.
Međutim, „bit“ kao osnovna jedinica informacije u digitalnim komunikacijama nije samo konfigurisala računarski univerzum, već je konfigurisala moždane vijuge savremenog čovjeka. Metaforički rečeno, digitalna revolucija sagradila je mali, ali moćni Berlinski zid između desne i lijeve moždane hemisfere. Time se nije narušila osnovna funkcija mozga, velikog i malog, ali jeste olabavila, otupljela, konekcija između razuma i srca, odnosno, empatija.
Jedan od pojmova savremene kliničke psihologije „kognitivna disonanca“, koji se primjenjivao u pojašnjenju strukture razmišljanja osoba sa graničnim poremećajem ličnost, sada se može primjenjivati i na nivou dijagnostifikovanja stanja planetarnog mozga.
Kristofer Laš je prije nekoliko decenija američku kulturu definisao narcističkom, tvrdeći da se u njoj „slobodni, atomizovan pojedinci, nesposobni da pokažu zanimanje za bilo šta osim za sebe“. No, uporedo s razvojem digitalnih komunikacija, pogotovo s pojavom društvenih mreža, čovječanstvo je upalo u nekakav hipernarcistički pakao. Čovjek je, naime, počeo da se ponašao kao računar, digitalizovani robot. Sve radi, samo srca nema. Ono što je „bit“ u računarstvu“ – to je „kognitivna disonanca“ u ljudskom mozgu, koji je počeo da razmišlja po principu: ili/ili, crno-bijelo; dakle, bez sposobnosti da nijansira i da uočava nijanse emotivnih boja, tj. stanja.
Sam pojam „kognitivna distanca“ krajem pedesetih godina prošlog vijeka razrađuje socijalni psiholog Leon Festinger u svojoj knjizi „Teorija kognitivne disonance“. Kognitivna disonanca se može, u najkraćem, definisati kao mentalno stanje u kojem osoba istovremeno doživljava više iskustava koja se ne podudaraju. Primjera radi, kada osoba tvrdi jedno, a čini suprotno. Međutim, to nije isto kao kada se u svakodnevnom životu kaže kako neko „jedno misli, drugo govori“ − to već može biti signal svjesnog, promišljenog manipulisanja, obmanjivanja. U algoritmu narcisoidnog ponašanja adekvatan primjer bi bio: „Ja te volim, ali moram da te uništim jer te mrzim“. Djeluje paradoksalno, apsurdno. Čak i bizarno, jer kako nekog možeš istovremeno i da voliš, i da mrziš. Da, istina je da nije moguće. Stoga i osoba s NPL poremećajem mora svoj kognitivni „bit“ da reguliše opredjeljenjem za 1 (+) ili za 0 (-) fazu, što zavisi od potrebe dostizanja nekog njihovog trenutnog ili dugoročnog benefita. „Ako mi je interes da te volim, onda te volim; ako mi je interes da te mrzim, onda te mrzim“. Sve to, dakle, nije u vezi sa emotivnom strukturom ličnosti, jer ona ako i postoji ostala je na uzrastu djeteta od 4 do 9 godina. (Kao u kultnoj seriji „Dva i po muškarca“).
Doduše, vrijedno je spomenuti da postoji i treća opcija, da dođe do prespajanja 1(+) i 0(-), a tada slijedi nešto što se u kliničkoj psihologiji naziva „narcistički bijes“.
U slučaj NPL ovakve kognitivne disonance mogu se objasniti nekom traumom iz perioda najranijeg djetinjstva, nekom „mortifikacijom“ (ne samo u Frojdovom smislu riječi). Primjera radi, dijete koje u najranijem djetinjstvu trpi od strane svoga roditelja ili staratelja čas izlive ljubavi/prihvatanja, čas izlive bijesa, psihoemotivne agresije ili odbacivanja upada u proces „mortifikovanja“, traumatskog straha, što dovodi do potpunog urušavanja djetetove bajke, te i doslovno ubistva emotivne ličnosti u njemu. Posljedica je, dakle, odsustvo sposobnosti da se svijet i ljudi osjećaju, emotivno doživljavaju. Upravo, nakon rane „mortifikacije“ preživljavaju samo dva emotivna stanja: stid i bijes. „Voljeti” i „mrzjeti” postaju samo dva tastera na slot-mašini.
Ovo se opisalo, kako bi se jasnije moglo shvatiti šta zapravo znači konstatacija da nas konzumiranje društvenih mreža može (ne nužno i ne svakog) odvesti u hipernarcistički pakao.
Osnovni oblik potrvrđivanja (validacije) (samo)kreacije na društvenim mrežama svodi se, takođe, na „bit“-princip, lajk – dislajk/ignor. Opet, dakle, 1 ili 0, a toga nijesu pošteđeni ni empatični i samosvjesni konzumenti. Dopamin, serotonin i drugi hormoni sreće neophodni su za dobrano i emotivno i mentalno zdravlje svima, ali i tu se može predozirati, upasti u patološku zavisnost. To je već i nauka dokazala, da „lajkovanje” podstiče lučenje dopamina. Zato slika mora biti dobra, kao što „umetnica mora biti zdrava”.
Takođe, osnovni mehanizam tipičan za NPL osobe jeste kreiranje „selfa“, lažne slike o sebi kojom se skriva svoj krhki ego, ali na društvenim mrežama to jeste osnovni mehanzam ponašanja svakog konzumenta, bez obzira na strukturu njegove mentalne ili emotivne ličnosti. Svi podjednako grade/kreiraju, ako ne lažnu ili izmaštanu „sliku o sebi“, autoportret, onda bar selektuju, nude fragmentizovanu sliku o sebi, u svakom slučaju „filtriranu“ istinu o sebi. Pa ko se upeca, upecao se.
Sve bi, dakle, moglo da se tretira kao opšti, deskriptivni popis ljudi i stvari, ali ostaje pitanje šta će se desiti s generacijama djece, upravo, s ljudskim mozgovima, koji su umjesto konjića ili barbika dobijali mobilne telefone, kao prve igračke, da saznaju istinu o svijetu i grade laž o sebi, čija se validacija može podržati jedino „lajkom“ ili „dislajkom“. Čini se da bi onaj spomenuti „berlinski zid“ vrlo lako mogao da postane „kineski zid“.
Milorad Durutović
