Dok se krčmi njegova posljednja imovina u rodnom kraju, na planini Jelovici, ne mogu da se ne prisjetim jednog od prvih crnogorskih biznismena sa kraja osamdesetih i početka devedesetih godina, Radomira Raičevića. Da li je živ? Je li još u Beogradu? Ne znam ništa. U Beranama ga nisam vidio odavno.
Rođaci su ga opljačkali, poslovni partneri izvarali. Ostao je na kraju, što bi se kazalo, “go kao pištolj”. Bože mi oprosti, ali bolje ako nije živ, da ne gleda kako drugi rasprodaju njegovu imovinu po cijenama o kojima je on mogao samo da sanja. Pominjane su te milionske brojke i kada je ruskom državljaninu Nikolaju Šehovcovom prodao hotel “Jelovica”, čiji je bio poslednji vlasnik, ali te milione, četiri ukupno, Radomir od Rusa nikada nije dobio. I to je sada sasvim jasno. Zašto bi Rusi nešto što su platili milionima Radomiru, drugome prodavali za neku sitninu? Radomir Raičević je bio krajem osamdesetih godina vlasnik naftne kompanije u Rusiji, i ako pogriješim u nekom podatku koji pišem iz glave, neka me neko slobodno ispravi. Onda su ga “osjetili” kao dobrog donatora njegovi rođaci koji su svi listom bili u jedinstvenom DPS-u, polije rascjepa i u Milovom krilu, pa su ga nagovorili da u Beranama otvori poslovnicu pod nazivom “WBP Montenegro”, za nekakve projekte i tome slično, koje je on bezrezervno podržavao i finansirao.
Što bi se jednostavno reklo, prosipao pare, a drugi kajmak kupili. Kada su mu kola krenula niz brdo, ne mogu da se sjetim, “WBP” je otišao u stečaj, i još se o tome mogu naći tragovi na internetu. Radomir se vratio u Crnu Goru, i jedino što mu je ostalo od svega što je kupovao i imao, bio je još samo hotel “Jelovica” na istoimenoj planini, koja je u poslednje vrijeme sve aktualnija, pored njegovog rodnog sela, Lubnica. Preselio se u Beograd i trošio ostakte ušteđevine, nije se odvikao života na visokoj nozi, imao je auto i ličnog vozača.
I tako negdje sve do one navalice Rusa na Crnu Goru, kada su za basnoslovne sume kupovali šta god su stigli po primirju, a jedan od njih je, beranskim vezamama, stigao na sjever i do Radomira Raičevića. Rus je došao sa torbakom punim para i Radomir mu je, kako mi je pričao, na riječ dao hotel Jelovicu, samo uz kaparu. Rus je bio u pratnji djevojke po imenu Anžela, koju je predstavljao kao suprugu, a Radomir im je ustupio čak i kola i vozača. Tako negdje smo se se i upoznali. Nikolaj je došao zbog oglasa da traži radnike za hotel, a ja sam jednom prilikom sjedio sa njim u tom hotelu na planini kada nije bilo riječi o putu, tunelu i valorizaciji, i uspjeli smo da se razumijemo da ima novca toliko da želi da izgradi čitav kompleks novih hotela i planinu proglasi banjom. Tako je registrovano i preduzeće “Jelovica banja”. Izgledalo je i zvučalo previše lijepo, dok nije stigla od nekuda informacija da je Rus pod potjernicom iz Kazahstana, gdje je sa nekom firmom “Bonita inženjering” i sa suprugom predsjednika države ili vlade te države napravio najveću pronevjeru novca. Njegov dolazak u Crnu Goru se taman poklopio datumski sa tom aferom čiji su se akteri razbježali kud koji, širom svijeta.
Od tada je Nikolaj počeo sve manje da se vidja. U neko doba mu je jedan revnosni policajac prokonteolisao pasoš i ustanovio da je istekao, a onda su mu šefovi iz tadašnjeg vrha policije kazali da ga ne dira jer je “strateški investitor”. Niko ga nije ni dirao sve do jedne noći dok se ispred hotela u planini Jelovici, 2009. godine, po mrklom mraku, nije parkirao bijesan džip, a Nikolaj i Anžela se ukrcali i nestali bez traga.
Pokušavam da u ovom trilerskom zapletu čitaocima održim pažnju, a nisam siguran da li uspijevam, pa ću se potruditi da skratim priču. Za odbjeglim Rusom su se svi dali u potragu. I crnogorska policija me je, nakon nekog teksta, jednom prilikom pitala, onako poluprivatno, šta znam o njemu i potjernici, a ja sam samo lakonski odgovorio da pitaju svoje šefove za koje je on bio “strateški investitor”.
Uzalud je tragao i Radomir, jer je tvrdio da ga Rus nije isplatio po dogovoru kada je registrovano firmu, ali uzalud. Tada sam Radomira negdje poslednji put i sreo. Dopustio sam mu plati kafu, što poslovnom sagovorniku nikada ne dozvoljavam. Bio je elegantan u markantnom odijelu sa bijelom košuljom, prosto se vidjelo da je čovjek sa izgrađenim stilom. Čuo sam već da je bio u problemima, topila se uštedjevina, bolest pritisla.
I poslije nekoliko godina, kada je je već izgrađena trasa novog puta od Berana do Lubnica i kada je počeo da se probija tunel “Klisura”, putem zahtjeva za slobodan pristup informacijama, od katastra u Andrijevici dobio sam vrlo precizne podatke, notarski ugovor napravljen u Beogradu, i saznao da je novi vlasnik hotela i četiri hektara zemljišta legalno postala “Osmanagić CO”.
Nikada nije razjašnjeno kako se kao prodavac pojavio Rus Nikolaj Kozlov, a ne Nikolaj Šehovcov. Ta transakcija je napravljena prije četiri godine za svega 158 hiljada eura, sa hotelom u funkciji i četiri hektara zemljišta, i od tada je vrijednost nekretnina na planini Jelovici enormno porasla. Sada je tu mnogo više nula, nego prilikom poslednje misteriozne prodaje.
Ali, ko se još sjeća Radomira Raičevića? Sve je to, kako je tvrdio, zapravo, njegovo, ali, i ako je živ, to teško da bi mogao dokazati. Neko bi rekao kako ta empatija nema smisla – kako došlo tako i otišlo. Ali, lijepo smo se ispričali uz onu kafu.
Jedino nikada neću prežaliti što sam popustio i dozvolio da je plati. Ne zbog jedne jeftine kafe, nego ne bih želio da makar jednim jedinim centom budem u društvu onih koji su Radomira opljačkali. Ne znam kako je stekao prvi novac, je li to bilo pošteno kada je imao naftnu industriju u Rusiji, ali znam da nije bilo ne samo pošteno, nego je bilo krajnje pokvareno, prevarantski, prosto rečeno lopovski, od njegovih rođaka i poslovnih partnera koji su ga doveli na prosjački štap. Dok njegova nesuđena poslednja imovina na Jelovici danas vrijedi milione eura.
Tufik Softić
IIzvor: RTCG
