Piše: Elis Bektaš
Desi li se da mi neko postavi pitanje šta je poezija i kako ona treba izgledati, obično mu uputim začuđen pogled i napravim se da nisam čuo pitanje, premda se ponekad znam i podsmjehnuti, i to ne baš blagonaklono, onome ko mi pitanje postavlja, jer me on ustvari pita – šta je dobra poezija i kako dobra poezija treba izgledati. Poeziju je nemoguće a priori promišljati, stoga što je to jedan od onih pojmova koji su pojmovi samo uslovno i koje koristimo iz nužde, u nedostatku stvarnog pojma, onog koji ne izmiče definiciji, pa će se tako samo budalast čovjek odvažiti da nudi svoje mišljenje o tome šta je poezija i kakva ona treba biti.
Ja ću danas i ovdje kazati da je poezija glasovno sljubljivanje iskustva pojedinca i iskustva svijeta, na postelji stvarnosti i pod baldahinom onostranosti sa čijih rubova padaju zavjese snoviđenja. No ne pada mi napamet insistirati na valjanosti ove misli, još manje je proglašavati za nekakvo znanje o poeziji jer ću joj se možda već sutra grohotom smijati. Misao o poeziji mora biti poput poezije same – iskustvena i neprekidno mijenjajuća, odnosno nesklona svakom pokušaju kanonizacije. Takvi su pokušaji, sva ta teorijska palamuđenja o poeziji, korisni samo kao makivare, dakle kao lutke na kojima poezija uvježbava svoje udarce i svoje blokade.
No ako ne znam šta je poezija i kako ona treba izgledati, ne ustručavam se kazati da je itekako znam prepoznati kada se ona pojavi preda mnom. I da se ne libim radosno uzviknuti – evo poezije! Ne činim to često, jer ni poezija nije česta. Nije dobar onaj Miljkovićev stihovni vapaj da će poeziju pisati svako, čak ni poezija ne dopušta takvu vrstu nepreciznosti. Poeziju će možda pokušavati da piše svako, ali pisaće je samo oni koji su je uvijek i pisali – pjesnici.
Jedan od malobrojnih pjesnika u ovom vremenskoprostornom odsječku, kog neću precizno omeđavati, već ću čitaocu ostaviti da obavi taj nezahvalni posao, nesumnjivo je Adnan Žetica, čiju sam zbirku Autentična povijest kućnog broja 198 u dahu progutao, namjeravajući da joj se kasnije vratim i iščitam je staloženije. Uzaludna je to bila namjera, jer svaki put kad bih je uzeo u ruke, ponovo bih je progutao u dahu, svaki put uzviknuvši ono što sam i pri prvom susretu uzviknu – evo poezije!
Adnanove pjesme koje slijede stavljam ovdje ne bi li čitaoca potaknule da sebi učini ugodu i pronađe tu zbirku ili ga barem natjerale na kajanje zbog lijenosti i propuštanja da uđe u ovaj Žetičin vinograd gorčine, humora, tuge i radosti sjećanja, svega onog što je čovječno na onaj način kojeg svakodnevno zaboravljamo.
Kape
Fes viđah jedino na hodžinoj glavi.
U safovima iza fesa stajale su francuzice.
Oni koji se nisu pregibali nosili su mice.
Mice sam pozdravljao s dobar dan.
Francuzice sa merhaba.
Fes sa selamalejk.
Francuzice na glavi očeva nisu se smjele dirnuti.
Pipa na njima bila je alem na munari.
Sinovi su postali očevi, ljubomorni na svoju djecu,
jer su unuci počeli kečkati francuzice.
A očevi su postali djedovi i shvatili
da je borba sa korovom u bašči najsmislenija borba
koju čovjek u životu može da izgubi.
Laste
Laste su dolazile. Savijale gnijezda.
Iznad ulaznih vrata. Na osiguračima za struju.
Redovno srale po balkonu.
Čistili.
Nismo ih tjerali jer smo vjerovali da donose sreću.
Onda su svi počeli vjerovati u boga.
I to da su laste zbog mirisa baruta otišle.
I da gavran na drvetu u avliji znači smrt.
I da mačka crna znači smrt.
Vjerovali smo u sve.
Kad je vjera splasla.
Vratile su se. Kao da ništa nije bilo.
Te ptice kao ljudi su.
Kad ih trebaš nema ih.
A kad dođu, na radost dođu.
I seru.
Jakne
Očevi su se vratili.
Iz zarobljeništva.
Sa po dvije tople zimske jakne.
U egzotičnim bojama.
Ljubičaste. Purpurne.
S tri pruge ukoso od lijevog ramena preko srca.
Kao Bajernovi dresovi.
Ma koliko mi se nisu sviđale želio sam je imati.
Sva škola ih je imala.
Skoro sva.
Nekolicina nas je nosila izlizane teksas jakne.
Na prste jedne ruke mogli smo se nabrojati.
Mi. Čiji očevi ruke nisu podigli. U zrak.
Da im krojači uzmu mjeru.
