Piše: Dušan Dostanić
Kada je nakon prošlih izbora u Nemačkoj formirana tzv. semafor koalicija između socijaldemokrata (SDP), Zelenih i liberala (FDP), mediji glavnog toka nisu skrivali oduševljenje. Govorilo se da je reč o koaliciji napretka i vladi koja treba da „modernizuje“ zemlju i uvede je u novo doba.
Sa mesta ministra spoljnih poslova, Analena Berbok iz stranke Zelenih obećala je da će voditi „feminističku politiku“. Njen stranački kolega, Robert Habek, dobio je na upravu superministarstvo za privredu i zaštitu klime, dok je ministar poljoprivrede postao još jedan lider Zelenih, Čem Ezdemir.
Po izboru ministara bilo je jasno da će Zeleni davati ton politici vlade i da će se zemlju po svaku cenu voditi u pravcu „zelene tranzicije“. U medijskom kompleksu se ovaj razvoj posmatrao blagonaklono, jer nije nepoznato da Zeleni uživaju posebnu naklonost među novinarima.
Ideološke iluzije
Medijski kartel nije vodio računa o upozorenjima da tročlana koalicija do sada nikada nije viđena u Nemačkoj na saveznom nivou, da su članice vladajuće koalicije, barem nominalno, po svojim ubeđenjima miljama udaljene jedne od drugih te da se sledstveno od njih ne može očekivati da vode stabilnu i konzistentnu politiku.
Malo se marilo i za činjenicu da je personalni sastav vlade u najmanju ruku bio upitan. Još pre izbora se ispostavilo da Analena Berbok ni sopstvenu biografiju nije uspela samostalno da napiše. Optužbe za plagijat brzo su nestale i preko svega se prošlo kao da se ništa nije dogodilo.
Gasi se „semafor“: Olaf Šolc jednim potezom okončao nemačku vladajuću koaliciju
Docnije su na svetlo dana izašle afere i drugih članova vlade uključujući i samog kancelara Olafa Šolca (SPD), kao i njegovu stranačku koleginicu Nensi Fezer. Levici naklonjeni veliki mediji su ponovo spremno sarađivali sa političarima u eliminaciji tih neprijatnosti. Umesto da se bave aferama javnih službenika, mediji su preko njih prelazili sa iznenađujućom naivnošću.
Međutim, ubrzo je postalo jasno šta biva kada se politika jedne države vodi ne prema realnim interesima zemlje i naroda, nego u skladu sa sopstvenim ideološkim predstavama, željama i iluzijama. Mediji možda mogu da amortizuju nezadovoljstvo, ili da skrenu pažnju građana na neko vreme, ali ni oni nisu u stanju da u potpunosti falsifikuju stvarnost.
Zato su rad vlade Olafa Šolca obeležili protesti nezadovoljnih građana koji su na svojoj koži morali da trpe posledice njegove politike. U različitim delovima zemlje građani su izlazili na ulice i protestovali različitim povodima, da bi se tokom protesta poljoprivrednika stepen nezadovoljstva pokazao jasno kao na dlanu.
Nezadovoljni agrarnom politikom vlade, seljaci su početkom 2024. godine seli u svoje traktore i blokirali puteve širom zemlje, a jedan broj njih stigao je i do Brandenburške kapije – čime je centar glavnog grada ostao paralisan. Stizale su procene da je u blokadama učestvovalo oko 100.000 traktora.
Istovremeno je prema anketama čak 6 odsto Nemaca u vreme protesta podržavalo poljoprivrednike i njihove zahteve. Štaviše, oko 45 odsto anketiranih kazalo je tada da bi bilo spremno da se priključi protestima protiv vlade. Drugim rečima, još početkom godine bilo je nedvosmisleno jasno da „progresivna“ koalicija predstavlja najnepopularniju vladu u istoriji SR Nemačke.
Porazni rezultati
Tvrdoglavi političko-medijski kartel je na proteste reagovao pokušajem da se pažnja skrene na tzv. desnu opasnost. Umesto da se pozabavi razlozima nezadovoljstva političko-medijska klasa se posvetila fabrikovanju afere Potsdam i organizaciji protesta vlade protiv opozicije.
Istina, u Nemačkoj se na kontramitinge stranački simpatizeri nisu dovozili autobusima i nisu dobijali sendvič, ali je princip po kome ta stvar funkcioniše dobro poznat i van granica ove države. Televizije su se trudile da stranačke ljude predstave kao slučajno odabrane „zabrinute građane“ koji su zatim u kameru recitovali unapred pripremljene antifašističke fraze.
Apstraktni bauk desnice trebalo je da posluži za amortizovanje realnog nezadovoljstva konkretnom politikom. Ipak, činjenica da je čitav manevar izveden prilično trapavo pažljivom posmatračima je mogao da potvrdi da kartel ne poseduje onu snagu sa kojom je ranije mogao da računa.
Posle protesta protiv opozicije počelo je sve otvorenije da se govori i o zabrani opozicione Alternative za Nemačku (AfD), odnosno došlo se do otvorene zloupotrebe državnih ustanova u partije svrhe. Pokušaj zabrane časopisa Kompakt to rečito potvrđuje.
Da vladajućim strankama pada popularnost pokazali su i prošlogodišnji izbori u Hesenu i Bavarskoj. U Hesenu je borbena ministarka unutrašnjih poslova Nensi Fezer (SPD) u sopstvenoj izbornoj jedinici prošla gore od njene stranke. Da ove dve pokrajne nisu izuzetak potvrdilo se i na ovogodišnjim izborima u tri pokrajine na istoku zemlje: Saksoniji, Tiringiji i Brandenburgu.
Stranke vladajuće koalicije beležile su poraz za porazom. U Tiringiji i Brandenburgu su Zeleni ostali ispod praga, a time i bez poslaničkih mandata, dok su u Saksoniji sa pet odsto jedva uspeli da uđu u pokrajinski parlament.
Takvi rezultati mogu se tumačiti jedino kao težak poraz za stranku koja daje ton nemačkoj politici i koja uživa ogromnu podršku u medijskoj sferi. Drugim rečima, građani nastavljaju da nedvosmisleno pokazuju da im nije do politike na kojoj svojeglavi Zeleni i dalje insistiraju.
Socijaldemokrate mogu da se pohvale uspehom jedino u Brandenburgu, dok su u ostale dve pokrajne njihovi rezultati bili poražavajući, posebno ukoliko se ima u vidu da su lošije prošli i od tek formiranog Saveza Sare Vagenkneht (BSV).
Čak ni dobar rezultat u Brandenburgu ne daje mnogo razloga za slavlje ukoliko se imaju u vidu sve okolnosti, računajući tu i podršku političara iz drugih stranaka.
U posebno mučnom položaju našla se i liberalna FDP. Naime, malo je reći da su njihovi rezultati na pokrajinskim izborima ponižavajući. U sve tri istočne zemlje liberali su ostali daleko ispod cenzusa i na dobrom putu da potonu u političku beznačajnost.
Još početkom godine su ankete pokazivale da liberali među građanima stoje loše, da je njihovo glasačko telo izrazito nezadovoljno radom vlade, te da bi stoga u slučaju saveznih izbora FDP mogla da ostane ispod praga od pet odsto, a time i van Bundestaga. Pojedini stranački funkcioneri ni sami nisu krili nezadovoljstvo i predlagali su da raskid koalicije.
I dok je popularnost stranaka vladajuće koalicije opadala, popularnost opozicione AfD je rasla. Ova stranka je u Tiringiji pojedinačno najsnažnija, a u Saksoniji i Brandenburgu druga po snazi.
Krah koalicije
Zbrka u vladi dostigla je vrhunac tokom razgovora o budžetu za 2025. godinu kada tri koaliciona partnera nisu više mogla da se dogovore. Kristijan Lindner, ministar finansija iz redova liberala, nije pristao na planove koalicionih partnera i njihovu politiku široke ruke.
Kada je postalo jasno da se zapalo u ćorsokak, Olaf Šolc je petog novembra Lindnera razrešio dužnosti. U izjavi za medije kancelar je svom ministru prebacio neozbiljnost, neodgovornost i nedostatak spremnosti za kompromis. Čak je kazao i da je Lindner proigrao njegovo poverenje.
Ispalo je da je šefu liberala više bilo stalo do ideološke pravovernosti i uskogrudih stranačkih interesa, nego do opšteg dobra – barem je kancelar Šolc pokušao da tako predstavi stvar, istovremeno gradeći sliku o sebi kao o odlučnom kancelaru koji ume da kaže kad je dosta.
Sa strane liberala čuli su se sasvim drugačija objašnjenja. Potpredsednik Bundestaga, Volfgang Kubiki, kazao je da je Šolc očekivao od koalicionih partnera da dostojanstvo ostave u garderobi. Drugim rečima, od liberala se očekivalo da samo aminuju zahteve koji su dolazili od strane socijaldemokrata i Zelenih, i bilo je krajnje vreme da neko kaže da tako više ne ide.
Time je započeta poznata međustranačka igra u kojoj se bivši koalicioni partneri međusobno optužuju za nepovoljne rezultate svog rada. Da je kancelar možda ipak daleko od one slike koju je pokušao da stvori izlazi iz pisanja Bilda.
Naime, navodno je FDP u četvrtak planirao da objavi svoje povlačenje iz vlade, pa kancelaru i nije preostalo ništa drugo nego da ih u utorak uveče preduhitri i time pokuša da nekako umanji štetu.
Čitav kratki životopis koalicije, njen uspon i njen pad, govore o hroničnom nedostatku odgovornosti i nespremnosti da se za svoj rad položi račun. Vlada se stropoštala tek pošto je sve učinjeno da se veštački održi u životu.
Čak i kada je kraj postao neminovan, Olaf Šolc je učinio sve što je u njegovoj moći da dobije na vremenu i odgodi izjašnjavanje o poverenju vladi u Bundestagu, odnosno da što je moguće više pomeri rok novih izbora, koji će se po dogovoru održati 23. februara.
„Želeli smo da nastavimo“ je sve što su Habek i Berbok imali da kažu. Sa druge strane, sasvim je razumljivo da se opoziciji žuri. U krajnjoj liniji u demokratiji su izbori način za rešavanje ovakvih kriza. Zanimljivo je da Zeleni ne samo da žele da odgode izbore, već i da uporno rade na tome da ograniče slobodu govora na društvenim mrežama.
Upravo stranka koja se najviše izdaje za branitelja demokratije izgleda da gaji ideju o demokratiji bez građana, odnosno baš onakvoj „demokratiji“ kakva je nekada postojala u komunističkim zemljama. Kakva je demokratija u kojoj ne postoji slobodna reč znaju oni koji su imali privilegiju da uživaju u blagodetima „narodne demokratije“.
Kuda ide Nemačka?
Nedavni policijski upad u stan šezdesetčetvorogodišnjeg penzionera zato što je preko društvenih mreža ministra Habeka nazvao „moronom“ pokazuje da stanje postaje sve ozbiljnije. Tužilaštvo u tom delu vidi poziv na pobunu. Ne treba smetnuti sa uma da ovo nije prvi put da bavarska policija racijama reaguje na kritike upućene na račun vlasti.
A kritika nije malo i ne dolaze samo od strane penzionera. Dr Teodor Vajmer, bivši šef Nemačke berze je sa autoritetom stručnjaka govorio o pogrešnoj privrednoj politici zemlje. „Naš ugled u svetu nikada nije bio ovako loš“, kazao je Vajmer u svom govoru.
Prema njegovim rečima ozbiljni investitori izbegavaju njegovu zemlju i to zbog ogromne birokratije, preskupe energije i zaostajanja u digitalizaciji.
Kada su u pitanju cene energenata prst se mora uperiti ka Zelenima, jer su oni zahtevali zatvaranje nuklearnih elektrana, odustajanje od korišćenja uglja i prelazak na zelenu energiju, da bi na kraju svojom spoljnom politikom zemlju ostavili bez ruskog gasa.
Evropska unija bi mogla da umre: Makronove riječi najviše su zaparale Šolcove uši
Vajmer nije prvi, a verovatno ni poslednji koji u poslednjih petnaest godina upozorava na čudnu politiku Nemačke. Još 2010. je Tilo Saracin, tada još uvek član SPD, pisao da Nemačka ukida samu sebe.
Njegova knjiga je doživela ogroman uspeh, ali politička klasa ništa nije učinila. Na lošu privrednu politiku, odliv mozgova i masovan priliv nekvalifikovanih migranata upozoravao je i Hans-Olaf Henkel, ali ni njega nije imao ko da čuje.
Prema anketama kada bi se sada održali novi izbori najbolje bi prošla demohrišćanska CDU. Istina, stranka je možda hrišćanska još samo po imenu, ali bi uprkos svojoj nejasnoj liniji mogla računati sa oko 32 odsto podrške.
Na drugom mestu bila bi AfD sa nešto preko 19 odsto i tendencijom rasta. SPD bi osvojila nešto preko 15 odsto, Zeleni 11, a FDP pet odsto. Savez Sare Vagenkneht došao bi do sedam odsto i time ušao u Bundestag, dok bi Levica ostala daleko ispod cenzusa.
Uspeh koji bi AfD mogla ostvariti izgleda još značajniji ako su u obzir uzme nezamisliva kampanja koja se vodi protiv ove stranke, nasilje nad njenim funkcionerima i biračima, te sada već očita zloupotrebu institucija protiv ove opozicione organizacije.
Kada se stvar pogleda iz šire perspektive nije pitanje zašto se semafor koalicija raspala, nego kako je i ovoliko opstala? U ovom trenutku sigurno je barem to da većina građana Nemačke neće žaliti za njom.
U medijskoj kasti stvar ipak stoji nešto drugačije, jer je tamo mnogo onih koji su zajedno sa Habekom i Berbok želeli da nastave da sprovode svoje usrećiteljske planove, čak i protiv volje onih koje žele da usreće.
Izvor: Novi Standard