Piše: Dušan Dostanić
U svojoj poslednjoj knjižici koja se bavi kratkom istorijom nastanka i pada pravne države (u Nemačkoj) politikolog i pravnik Tor fon Valdštajn (Thor von Waldstein) pokušao je da u okviru deset teza iscrta „dugi put pravne države od visokog ustavnog ideala predmartovskog perioda do nizije pojmovnog promiskuiteta kasne Savezne Republike.“ Njegova deseta teza kaže da posle raspada građanskog sveta koji je svojevremeno stvorio pravnu državu danas Savezna Republika Nemačka predstavlja „državnoliko organizovani konglomerat moći sui generis“.
Valdštajn navodi da postoji nešto što naziva „ustavom iza ustava“ u kome su esencijalni i krivičnopravno zaštićeni sastavni delovi pravne države osakaćeni do neprepoznatljivosti. Drugim rečima, ovaj neformalni „ustav iza ustava“ ima primat u odnosu na pravne propise koji se, sledstveno tome, moraju tumačiti iz perspektive dominantne ideologije.
U tom smislu je Valdštajnova zaključna ocena porazna. SR Nemačka može biti dosta toga, ali je pravna država samo na tabli za crtanje i u pogledu na tekst Osnovnog zakona kome već dugo nedostaje stvarnost primene. Drugim rečima u pitanju je „postpravnodržavno društvo“ u kome životnu svakodnevicu prosečnog Nemca više određuju „fantazije moći davokratskih milijarderskih socijalista, poslovne metode severnokalifornijskih internet giganata ili u velikim gradovima sve drskije pojave bandi stranih klanova“ nego ustavni ideali ili sudovi koji su se već odavno povili pred težnjama za vlašću izvesnih, prema pravnoj državi neprijateljski nastrojenih, elemenata.
„Naša demokratija“
Na prvi pogled se Valdštajnova ocena može činiti kao preoštra, ipak njegove zaključke nije lako osporavati. Autor demonstrira odlično poznavanje prava, istorije, filozofije, politikologije i sociologije, a pre svega se uočava uticaj Karla Šmita, koji je uostalom bio i tema Valdštajnovog doktorata iz 1989. godine (Vrednost države kao plen. Karl Šmit i pluralizam).
U svojim tezama Valdštajn pokazuje da je država u Nemačkoj postala plen pluralističkih grupa koje teže osvajanju vlasti, a na državu gledaju samo kao na instrument za ostvarenje svojih partikularnih ciljeva. Nije bez značaja ni to što mu je mentor bio poznati profesor Bernard Vilms (Bernard Willms) koji je i sam bio pod Šmitovim uticajem i protivnik pokušaja da se politika podvrgne preteranom moralizovanju. Valdštajn bez sumnje mnogo duguje svom mentoru.
Uostalom, Valdštajn nije usamljen u svojim ocenama stanja. Primera radi, pojedini autori su već ukazali na razliku između demokratije i onoga što nemačka politička klasa naziva „našom demkratijom“ (OVDE). Svuda se ponavlja ocena da je medijsko-politička klasa postala neka vrsta kaste koja sebe smatra superiornom, dok na narod gleda sa prezirom.
Pored zajedničkih interesa ta kasta deli i istu „individualističko-univerzalističku“ moralno-političku orijentaciju (Lotar Frice) i povezana je na međunarodnom nivou. Stoga ono što piše Tor fon Valdštajn ne važi isključivo za Nemačku, već u manjoj ili većoj meri i za sve evropske zemlje, uključujući tu i Srbiju u kojoj je država takođe svedena na nivo instrumenta za ostvarenje interesa jedne male grupe ili kako bi Valdštajn kazao „državnoliku organizaciju“.
Svuda se ponavlja ocena da je medijsko-politička klasa postala neka vrste kaste koja sebe smatra superiornom, dok na narod gleda sa prezirom
Ko bi pomislio da Valdštajn greši i da su njegove teze o pravnoj državi i njenom nestanku u Nemačkoj – i ne samo Nemačkoj – tek plod rezignacije jednog desničara koji ne može da se snađe u modernom vremenu i koji u svemu traži razloge za ljutnju i oplakivanje svog položaja, taj bi morao da pruži odgovore na pitanje o trenutnom stanju pravne države u Nemačkoj, i to s obzirom na primere iz svakodnevnog političkog života.
Tu svakako spada i sada već institucionalizovani progon pojedinačno najsnažnije stranke u zemlji – Alternative za Nemačku (AfD). I dok se u zemlji vodi polemika može li se ova partija označiti kao ekstremistička, odnosno da li je treba staviti na listu sa organizacijama kakva je Al Kaida, iz Nemačke stižu nove vesti koje dodatno podupiru Valdštajnove teze.
Heverov slučaj
Nedavno je Upravni sud u Koblencu u svojoj odluci odbio da mladom piscu i bivšem saradniku jednog poslanika AfD-a u Bundestagu, Džonu Heveru (John Hoewer), da dozvolu za početak pripravničkog staža. Naime, Hever je posle uspešno položenog prvog državnog ispita želeo da započne svoju pravnu praksu u Višem regionalnom sudu u Koblencu – što je neophodan uslov kako bi posle polaganja drugog državnog ispita postao advokat ili sudija.
Viši regionalni sud je odbio Heverov zahtev zbog čega se on žalio Upravnom sudu koji je presudio na njegovu štetu. Međutim, obrazloženje je nesvakidašnje. Hever je navodno u svom romanu EuropaPowerbrutal (Jungeuropa Verlag, Drezden 2021) prekršio obavezu „ustavne lojalnosti“ koja se zahteva od pripravnika.
U odluci suda se posebno navodi da Hever, kroz svoje „književne i političke aktivnosti“, ne ispunjava minimalne zahteve u smislu vernosti ustavu. Prema obrazloženju suda, u sistemu „borbene demokratije“ pripravnici moraju da pokažu „svoju posvećenost slobodarsko-demokratskom poretku kroz svoje celokupno ponašanje“.
Međutim, šta to zapravo znači? Ne postoji presuda protiv Hevera koja kaže da je on slobodarsko-demokratski poredak ikada dovodio u pitanje. Ipak, izgleda da je ta okolnost u ovom slučaju bez značaja, jer čak i onima koji do sada nisu ugrožavali ili želeli da ukinu poredak može biti uskraćen pripravnički staž. Izgleda da iako nema dokaza koji govore o Heverovim zlim namerama sud ipak nekako zna šta on zapravo smera.
Reč je o jedinstvenoj sudskoj odluci jer Heverov roman EuropaPowerbrutal i izjave glavnog junaka igraju centralnu ulogu u obrazloženju suda. U svom romanu, „podnosilac zahteva objašnjava poželjnu etničku segregaciju, navodeći da su testenina i krompir ukusni sami po sebi, ali da se ne smeju kuvati zajedno u istom tiganju“, stoji u obrazloženju odluke. Odatle je sud zaključio da ne samo da junak Heverovog romana podržava razdvajanje na etničkoj osnovi, nego da je to slučaj i sa autorom.
Posle navoda još nekih mesta iz romana, sud je lapidarno zaključio da „te izjave govore same za sebe“. Očigledno, sudije ne umeju ili ne žele da načine razliku između književnosti i političkog manifesta. Do sada se u istoriji SR Nemačke nikada nije dogodilo da se roman nekog pisca uzima kao dokaz za njegovo navodno protivljenje ustavu, bez obzira na kvalitet dela.
Pri tome, u ovom slučaju pomenuti roman nije uzet kao tek jedan od dokaza, nego u sudskoj odluci zauzima najvažnije mesto. Samo po sebi se postavlja pitanje, ukoliko je zaista reč o problematičnom romanu u kome se poziva na nasilnu promenu poretka, zašto takva knjiga do sada nije zabranjena, nego se još uvek nalazi u slobodnoj prodaji?
Totalitarne metode
Ali tu nije kraj. Još zanimljivije je to što politička ocena romana, na koju se sud poziva, potiče iz sveobuhvatnog obaveštajnog dosijea o Heveru koji je načinila Savezna služba za zaštitu ustava. Dakle, sva je prilika da sudije navedeni roman nikada nisu ni čitale, već su poklonile poverenje jednom obaveštajnom izveštaju. Takođe, to znači da je autor zbog svog romana bio predmet istrage Službe za zaštitu ustava, odnosno da unutrašnja obaveštajna služba između ostalog pokazuje interesovanje za lepu književnost, a posebno za mlade autore.
Nije sporno da je Hever bio politički aktivan i da je bio član Mlade alternative (JA), ali je iz ove organizacije istupio još krajem januara 2023. godine, dakle pre nego što je Savezna služba za zaštitu ustava tu omladinsku grupu označila kao ekstrmističku. Uostalom, JA je u međuvremenu rasformirana. Ipak, za sud ova okolnost ostaje bez značaja.
Hever tako postaje prvi pisac u novijoj istoriji Savezne Republike Nemačke čija se „vernost ustavu“ dovodi u pitanje na osnovu fikcionog romana
Hever, kome se na teret ne mogu staviti nikakve ranije osude ili druga značajna kršenja zakona, tako postaje prvi pisac u novijoj istoriji Savezne Republike Nemačke čija se „vernost ustavu“ dovodi u pitanje na osnovu fikcionog romana. U tom smislu bi se ova presuda svodila na profesionalnu zabranu, jer Hever neće moći da obavlja dužnost sudije, tužioca ili advokata.
Drugim rečima, presuda protiv Hevera mogla bi predstavljati prvi korak ka daljem progonu opozicije. Najjednostavnije kazano, ova odluka znači da se opozicionim aktivistima uskraćuje pristup pravosuđu i da su mesta sudija, tužilaca i advokata rezervisana za one koji gaje ispravne ideološke stavove.
Sud se tako pretvorio u komisiju za moralno-političku podobnost kakve su postojale u vreme komunizma. Prema tome, može se zaključiti da spomenuti roman služi samo kao izgovor, jednako kao i pitanje lojalnosti ustavu, dok je u prvom planu želja da se u institucijama osigura političko-ideološka homogenost. Političko-medijska klasa na taj način štiti svoje pozicije, što zapravo predstava pokušaj politizacije sudstva, odnosno podrivanje slobodarsko-demokratskog poretka o kome se toliko mnogo govori.
Na posletku, postavlja se pitanje šta ovakva sudska odluka može značiti za slobodu reči, odnosno da li će pisci ubuduće i u književnosti morati da paze na formulacije i da se pridržavaju propisa političke korektnosti i „ustava iza ustava“, te da li će sudovi odlučivati o tome šta je umetnost?
U svakom slučaju, država u kojoj su ovakve pojave moguće teško da se može nazvati pravnom državom. Takođe, ona svakako više ne može pretendovati na moralno pravo da kritikuje autoritarne tendencije u drugim delovima sveta.
Izvor: Novi Standard
