Sloboda je lični izbor u bilo čemu što radite, ja ne vjerujem u kolektivnu slobodu jer je to utopija. A lična sloboda je vaša privatna odluka kako ćete živjeti, šta ćete raditi, koga ćete voljeti. Vi sami odlučujete o tome i ne očekujte da će neko drugi to da vam donese ili podari. To je moj odnos i prema pisanju – kaže Dušan Kovačević
Gostovanjem pisca, romansijera, scenariste, pozorišnog i filmskog reditelja Dušana Kovačevića, prema čijem kultnom tekstu „Radovan III“ je rađena ovogodišnja festivalska koprodukcija, sinoć je na Trgu pjesnika nastavljen ovogodišnji književni program festivala.
Mnogobrojna publika je aplauzima dočekala Kovačevića koji je kazao da mu je izuzetno drago što je nakon 25 godina ponovo na Gradu teatru, navode iz Pres-službe „Grad teatra“.
– U mom slučaju vrijeme je sada počelo da se mjeri vjekovima. Pedeset godina je od premijere „Radovana III“, a prije te premijere su bili „Maratonci“. Tada sam još bio student na Akademiji. Postoji jedna suštinska i jako bitna razlika između tadašnjeg vremena i ovog sada. Kada sam to pisao na trećoj godini, ja sam zapravo pisao priču o jednoj porodici koja metaforično može da bude i sistem vladavine uređene ili neuređene države. Danas vi možete slobodno na naslovnoj strani bilo kojih novina ili bilo kog medija da izvrijeđate predsjednika države, a tada ste mogli za jednu kafansku šalu da odete 10 godina na robiju – kazao je Kovačević i otkrio kako je nastala čuvena predstava „Radovan III“ sa Zoranom Radmilovićem u glavnoj ulozi.
– To je jedna vrlo relativna priča o tome šta je bolje ili šta je gore. Zapravo, pisao sam priču o jednom tiraninu koji je gazda u svojoj kući i odlučuje o sudbini familije, u sukobu je sa komšijama što je na Balkanu red da se bude. Podnaslov te komedije ili drame je „bolna priča o samoizdaji“ – rekao je, između ostalog, Kovačević.
Ovogodišnja koprodukcija Grada teatra i Narodnog pozorišta iz Sombora je jako dobra, naglasio je on.
– Liči na ovo vrijeme koje je haotično, a ono što je reditelj Vito Taufer prenio kao osjećanje nečeg što nam se događa i što gledamo svaki dan na ekranima, a to je rat. To je tema rata, da li rat koji je ovđe bio i koji je prošao ili ovaj rat u Ukrajini. Mi stalno živimo u toj prijetnji da rat može da ode dalje. Ta predstava je dosta oslikala ovu atmosferu, u njoj ima mnogo pirotehnike, krvi i svega onoga što mi svaki dan gledamo – kaže Kovačević.
Moderator večeri je bio Bojan Munjin, novinar i pozorišni kritičar koji je citirao jednu Kovačevićevu izjavu u kojoj je kazao da u pozorištu moramo vjerovati da će gledaoci nakon predstave izaći ljepši i nasmijaniji nego kada su ulazili.
– Danas više ne možemo biti takvi optimisti, ali se u ovom haotičnom i grubom vremenu možemo pitati šta to najplemenitije možemo poručiti gledaocima – kazao je Munjin.
Kovačević je objasnio da publika želi da izađe sa predstave sa ljepšim osjećanjem, nego kad je došla na predstavu.
– Ja privatno ne volim veliki mrak, njime se bavim u svojim komadima. Ipak, mora da bude jedna vrsta distance u odnosu na neke događaje koje živimo svakodnevno. Mislim da pozorište mora da ima plemenitu dušu da čovjeka učini ljepšim kada napusti pozorište. Zamislite da odete u pozorište, imali ste neke brige i probleme, izađete i skočite pod autobus. Takvih predstava ima i one ne traju dugo zato što širenje depresije ne znači ništa. Neka priča o tome da vi pričate istinu je u redu, ali ja sam privatno protiv toga da uzgajate mrak. Zato moje predstave mogu da se definišu kao tragikomedije, ako bih morao da kažem žanr – ocijenio je Kovačević.
Razlog zbog koga se neko bavi umjetnošću i pozorištem je privatna odluka, konstatovao je Kovačević, ali nije dobro širiti svoj problem.
– To se privatno liječi, ne treba liječiti preko nekog drugog. Postoje institucije za to. Moj odnos prema umjetnosti je vrlo jednostavan, a to je da ne podnosim nasilje, mrak i nadasve glupost. Kada gledam pozorišnu predstavu ili film, ako u prvih deset minuta ne uspostavi neki ljudski kontakt sa mnom ja prestanem to da gledam. Isto je sa knjigom, ako pročitam neki užas u prvih deset strana to me onda uopšte ne interesuje. Sloboda je lični izbor u bilo čemu što radite, ja ne vjerujem u kolektivnu slobodu jer je to utopija. A lična sloboda je vaša privatna odluka kako ćete živjeti, šta ćete raditi, koga ćete voljeti. Vi sami odlučujete o tome i ne očekujte da će neko drugi to da vam donese ili podari. To je moj odnos i prema pisanju. Proživio sam u životu mnoge stvari, lijepe i teške trenutke. Lijepih se sjećam, a one tamne strane pokušavam da zaboravim što je skroz nemoguće. Kada se sjećam prijatelja, a mnogi su otišli i napustili ovaj svijet, pamtim samo one ljude koji su nasmijani. Ne želim uopšte da se sjećam onih namrgođenih, bili su mi za života malo problematični. Čovjek koji se smije je lijep čovjek i vjerujem u to da nailaze teška vremena. Ovo što se sada događa me podsjeća na početak Prvog i Drugog svjetskog rata. Krenulo je sa sukobima, a onda su se uplitale razne druge sile i cijela priča je poprilično prijeteća – kazao je Kovačević i dodao da sve zavisi od nas samih.
Druženje sa čitaocima
Kovačević je čitao priče i stihove iz svoje knjige „Ja to tamo pevam“, koja tematizuje hronologiju stvaralaštva, ali i sazrijevanje umjetnika. Gost je tokom čitanja govorio i o tome kako su nastajali neki od čuvenih scenarija, kao i poznati songovi po kojima se filmovi takođe pamte. Veče je završeno prikazivanjem kratkog filma u režiji Slobodana Ivetića, kao omaž doprinosu Dušana Kovačevića kinematografiji povodom obilježavanja pedeset godina rada. Film je ranije prikazan i na festivalu „Kustendorf“ prilikom dođele nagrade za životno đelo „Drvo života“ Dušanu Kovačeviću. Na kraju večeri, publika je Kovačevića pozdravila stajaćim ovacijama i nastavila neformalni razgovor sa čuvenim piscem, koji je čitaocima potpisivao knjige.
Izvor: Dan
