Kada je augusta 95-e, nekad pred sam kraj rata, vrelog i sunčanog dana na Mejtašu granata pokosila život Marka Lukića, mog ratnog druga, dežurnog razrednog vragolana, a ja o tome počuo na večernjem dnevniku…sjećam se bila je i struja i televizija…nisam plakao, nisam nikome ništa o tome ni rekao, ni najbližima bratu Vuku, baki Branki i dedi Milivoju koji su bili tu uz mene, ali sam progutao stotinu knedli, koje mi valjda i ne dadoše da bilo šta govorim. Bila je to moja, sigurno ne prva, jer ratu se već bližio kraj, ali izrazito upamtljiva djetinja misao o smrti i njezinoj logici: Možda sam ja naredni Marko po kojeg dolazi. Nisam je rekao nikome. Stidio sam se takve misli, makar došla i iz svijesti jedanaestogodišnjaka. Ni godinama poslije o tome također nisam govorio nikome, a vremenom se nisam više ni sjećao. Na godine se kalemilo mnoštvo smrtiju, starih i mladih, a među inima i još pokojeg Marka. I tako sve do jutrošnjeg augusta, kada je javilo da je umro Marko Vešović, a prisvijest me odvela „po raz prvi“ nakon ko zna koliko djetinjem sjećanju u susret i zaboravljenoj misli o strahu od smrti: Možda sam ja naredni Marko… A možda je i isti datum dvadesetosam godina nakon!? Koincidencije se počesto poigravaju istorijama. Neću provjeravati.
Igrom slučajnosti, te 1995. sam se već bio susreo sa Markom Vešovićem. Dolazio bi ranijih godina u školu Miljenko Cvitković (taman se tako prestajala zvati) po moju drugaricu iz razreda Ivanu Vešović. Znao sam ko je, znao sam i da je pjesnik iako nisam znao nijednu mu pjesmu. Bivati pjesnik tada mi je djelovalo nekako jadno. Poeziju nisam osjećao ni u naznaci. Želio sam postati fudbaler.
Kada je poginuo Marko Lukić, Vešović je ostao jedini preostali Marko kojeg sam poznavao. To mi je čak bivalo i utješno. Mislio sam: stariji je, smotaniji je, prije će njega odnijeti nego mene. Samim time i neću biti naredni. Marka Vešovića nikad nisam poznavao lično. Nije mi predavao na fakultetima. Nisam pretjerano ni volio njegovu poeziju. Voljeti nije isto što i cijeniti. Možda tek treba da je zavolim i istinski upoznam, a možda su nam pjesnički sentimenti u potpunosti različiti pa je neću zavoljeti nikada. Posve nebitno, jer ni moj ukus ni njegov talenat nikome osim nama samima ne predstavljaju mjerilo. Nebitno treba biti i to da je kao i svaki istinski nutarnje bogat čovjek, Marko bivao prepun kontradikcija ispoljenih u prljavštini javnog života, kojim je živio dok mu se vjerovatno nije ogadilo, ili kada ga je iz njega pomelo kao prljavštini neupotrebljivog, kasnije i nepodobnog. Opet, potpuno nebitno.
Tek, dok sam još živio u Sarajevu, a onih godina kada je još bivao pri snazi, viđao sam ga gotovo svakodnevno, što sa prozora iz stana u Titovoj, gdje bdio bih nekad i satima, a što na ulici, dok je hodao, vjerovatno i besciljno, grickajući i pljuckajući sjemenke. Poeziju sam počinjao osjećati, a već sam i znao da upravo on o njoj zna jako mnogo. Tako mi je i postajala zanimljiva njegova misteriozna pojava. Ipak, o Poeziji nisam nikada volio razgovarati. Za mene je ona nešto duboko privatno što poštujem kao tajne svoje duše o kojima nipošto ne govorim ako me neko baš ne upita, a i tada ću izreći tek neznatan dio te velike Riječi. Zbog toga, a i zbog urođene stidljivosti koju od milja zovem učtivost, nikada mu se nisam obratio.
Porastao mi je u očima jednog ranog bijelog februara 2018. kada sam ga vidio na sahrani Vuka Krnjevića, još jednog od velikih, a zaboravljenih, Sarajevu nepodobnih pjesnika, našeg porodičnog prijatelja. Na groblju Svetog Marka na Koševu bilo je prisutno ne više od deset ljudi. On je bio jedini predstavnik knjiškoga svijeta, bivajući tu naravno jedino u ime svoje. Došao je sa strane, ušao je u kapelu Svetog Marka i ako se ne varam, prekrstio se, iako u Boga barem javno vjerovao nije, a zatim i nestao u nepoznatu pravcu. Shvatam tek kasnije da se tu po svoj prilici našao i slučajno.
Na susjednoj katoličkoj parceli odmarala se i odmara njegova žena Gordana, čiji je grob svakodnevno posjećivao. No nije li, gotovo i po pravilu, nehotičan gest daleko supstancijalniji od onog nekog predomišljenog? Progovorio sam s njime tek jedanput, prije ljeta biće tri ili četiri, u samoposluzi preko puta tramvajske stanice na Socijalnom. Kupovao sam pivo, a on je rovario po natrulom granapskom voću. Predstavio nas je jednoga drugome u slučajnome susretu „kao pjesnika pjesniku i Marka Marku“ još jedan divni razredni drug, a Markov ratni komšija i prijatelj njegove Ivane. Opet je bilo vrelo ljeto, a Marko je smrdio na starost, na prašinu, na duvan i na znoj, trabunjao je neizdrživo i nezadrživo o vječnim svojim temama i opsesijama, Radovanu, Crnogorcima i ostalima. Slušao sam ga iz učtivosti pola sata, a da do riječi nisam ni uspio doći.
Ali to svakako više nije bio on u vremenu svome, niti njegov život, kojeg je tako nazivao i sam jedino iz učtivosti. Upravo zato mu je i današnja učtivost profesionalnog sarajevskog zaborava koji ga se latio živog, a odlaća ga se sad kada ga nema, i najmanje potrebna. Neukusna je i do zla boga uvredljiva. Ne bi bila prijatna čak ni najgoroj iz njegovih sujeta, koje je kao svaki pjesnik koji je nekome ipak veliki i morao imati.
Marko Vešović, bio nekome mio ili ne, ostaje u legendi. Stvaran itekako. Ja ću ga u prisvijesti, zamišljajući izdaleka sarajevske trotoare, viđati i dalje kao neuglednu utvaru koja zubima rastvara sjemenke i gleda nekud u dubinu, neodređeno ulijevo, tamo negdje prema pjesmi. Sarajevu ovoga vijeka mjesto može biti jedino u mitu. A mitovi govore o nepostojećem, nadnaravnom, neutemeljenom, preuveličanom. Namijenjeni su djeci, a stvarnošću su prožeti tek u očima primitivca. Marku Vešoviću, ovovječno će Sarajevo vjerovatno upriličiti mimikričnu reviju, prepunu podle farizejštine. Oglasiće se sva halaša, bez razlike od akademije do ulice. Zatim će ga, a i neka će ga, pustiti da u zaboravu odmara. Neka će, jer njegov grob i ne zaslužuje. Sarajevo više ne zalužuje ni bilo čiji grob. A još koji dan pa odmoriće se Marko pored svoje žene, na istom greblju gdje odmara i neumorni đečak Marko Lukić, na istom, a različitom gdje odmara Vuk Krnjević, a preko puta odmarališta mojih dede Milivoja i bake Branke, a moguće i mojeg, ako me ikada tamo odnese i ukoliko sam naredni Marko po kojeg dolazi. U sjećanje na vječno nasmijanog dječaka i namrgođenog pjesnika Marka, kao i u strahopoštovanje logici smrti.
Marko Bačanović
Izvor: Preokret
