Piše: Dragan Gozdarić
Dolazio je pisac u svoj kraj, u Trepču, sa svitom iz općine. Odsjedao je u stričevoj kući. S njim su dolazili i policajci jer nisu svi u selu voljeli Mihaila, bio je tu i profesor Miloš Vulević, njegov intimus. “I ja im nosim tanjir sira, mesa, rakije, da častim jer nema tko drugi. Rekoh, evo i ja ću da probam prvi rakiju da vas ne otrujem”, priča nam Duško Jočić.
Nobelov komitet
Kad je pisac osamdesetih godina prošlog stoljeća nakratko svratio u selo, prvo se zaputio prema susjedovom voćnjaku, pedesetak metara niže od rodne kuće. Zastao je između stabala šljiva i jabuka; ogledao se, kao da traži svoj odraz u niskim krošnjama voćaka i ushićeno, zamalo svečano rekao: “Već su tolike”, raširivši ruke pomalo teatralno, đavolski.
Istodobno, bio je to izraz poštovanja prema nasljedniku njegovih voćaka. Bio je najprevođeniji pisac u tadašnjoj Jugoslaviji, ali to mu je sad bilo manje važno. Za vrijeme bivše države, prisjetili su se oni koji su se o njemu naslušali anegdota, a čak i da su izmaštane pripadale bi jednako piščevu svijetu, u beogradski hotel Jugoslavija pristigla je delegacija ruskih književnika.
Malo prije njihovog dolaska pisac je prišao recepcionaru, možda čak i konobaru, i obazrivo zamolio: “Molim te, kad dođu ti ljudi da svratiš do našeg stola i obratiš mi se riječima: Gospodine B, traže vas telefonski iz Nobelovog komiteta.” I dok su tako neko vrijeme sjedili, a ruska delegacija uz čašice votke postajala sve razvezanija, eto ti konobara koji poruči piscu da je na liniji Nobelov komitet.
Nastade muk, osjetio se neki svečarski trenutak, pisac se važno ispriča i eto ga u nekoliko hitrih koraka kod recepcije pa odjednom zapita konobara: “Ej, jesu li me stvarno zvali?”
– Voćnjak je sadio Miodrag 1953. godine – reče taj susjed Jakša Varagić – ovo je rakija od njegovih šljiva i jabuka – ponudi.
Na piščevu staru kuću u selu Okladi općina Bijelo Polje davno je postavila omanju ploču. Na njoj je posve običan podatak – ime, titula, datum rođenja i smrti. A podno te kuće na sjeveroistoku Crne Gore, na tom brdu na salašu trči život.
Zatrčavaju se Varagićevi unuci, njih osmero, kao vihor šumskih vila – i te nedjelje poskakuju, cikću i lamaću rukama, čini se da se i drveće usput razmahalo, i odmahuje im hukom kao rukom: huuu, huuuuuuuu!!!
Na staru kuću Miodraga Bulatovića u selu Okladi općina Bijelo Polje davno je postavila omanju ploču. “Voćnjak je sadio Miodrag 1953., ovo je rakija od njegovih šljiva i jabuka. Dolazio je za života ovdje. Mi smo od njega kupili imanje: kuću u kojoj sad živimo, i voćnjak, bilo je to vlasništvo njegove porodice”, govori Jakša Varagić
– Dolazio je za života ovdje. Mi smo od njega kupili imanje: kuću u kojoj sad živimo, i voćnjak, bilo je to vlasništvo njegove porodice. Otac njegov je bio šumar, dobrostojeća obitelj s mnogo zemlje – prekine šumsku bajku Varagić.
– Nas dvoje smo se poštovali i imali prijateljski odnos – potvrdno kimne glavom. – On je vrlo rijetko pio rakiju, tek da nazdravi. Više je bio asket. Pred svoju smrt, početkom 1990-ih navratio je ujesen, čitav dan smo sjedili tu, ručao je, šetali smo, došao je da obiđe imanje. Da li mu je trebao politički angažman? Pa ni Dobrici nije trebao, ali.., iako su to dva svijeta. Nema tadašnjeg velikog književnog imena koji ovdje nije došlo. Bećković, to mu je bio kum. Za mene su “Ljudi sa četiri prsta” favorit, vrlo intrigantno štivo, treba ga dobro rastumačiti. Sve dotad su bile “igrarije”, rekao bih priprema za tu knjigu (prema “Leksikonu JU mitologije”, navedeni roman prodan je u danas nezamislivih 180 tisuća primjeraka.). Miodrag je imao svoju viziju svijeta, kao i svega ostalog. Nijesmo taj dan toliko o tome pričali. Bio mi je obećao svoj komplet romana. Nažalost, prekasno – reče Varagić.
– Sedamdesetih je bila hajka na njega zbog spomenutog romana. Došao je iz Pariza s ekipom Francuza. Snimali su i ovdje proveli dan. Bulatović je bio protivnik svakog sistema – naglasi.
Ali nije naglasio da je kasnije, kako je to napisao Mirko Kovač, “obožavao Miloševića kao i većina srpskih pisaca uloživši pozamašne svote novca u srpske banke, u obligacije Zajma za Srbiju, koji se pokazao voždovom prijevarom”.
Okladi nije bilo partizanski kraj, više su se ovuda skitali četnici. Unatoč tome, bilo je i ovdje porodica gdje se jedan brat našao na jednoj, a drugi na suprotnoj strani.
Revolucionar
Kemal Musić, direktor Javne ustanove Ratkovićeve večeri poezije u Bijelom Polju, posinak je Muhameda Mula Musića, revolucionara, rođenog 1915. godine. Kao završeni pravnik i član Komunističke partije 1938. ranjen je u radničko-studentskim demonstracijama u Beogradu, protestirajući protiv režima Kraljevine Jugoslavije. Nakon izvjesnog vremena i oporavka zaputio se u Bijelo Polje da priprema Trinaestojulski ustanak 1941. godine.
Tadašnja muslimanska fašistička policija hapsi ga početkom 1942. i predaje Talijanima kao značajnog komunista. Fašistički režim osuđuje ga na smrt strijeljanjem, odredivši za to lokaciju Patkovog otoka gdje su i inače ubijani komunisti.
Međutim, djed Kemala Musića bio je jedan od uvaženijih hodža u bjelopoljskom kraju. Uspjelo mu je potplatiti jednu talijansku prevoditeljicu, koja je održavala intimnu vezu s tamošnjim komandantom talijanskog korpusa. Tako je od strijeljanja spašen Mule Musić.
Mnogo je još nevjerojatnih detalja iz njegova života. Robijanje i zatvorski dani u Beranama, Kolašinu, Podgorici, Kotoru i Cetinju, potom Kopru, Rijeci, Riminiju, Pescari, Veneciji, Sulmoni, i kad ga ni tu nisu slomili, uručili su mu kartu, pomislili su, kartu u jednom smjeru prema nacističkom logoru Dahau 1943. godine.
U tom logoru, u kojem je dočekao kraj rata, bio je podvrgnut in vivo eksperimentima, kojima se po prilici pokušava ustanoviti koliku muku može izdržati ljudski organizam. Nakon što se vratio iz Dahaua, zbog posljedica tih eksperimenata gotovo je potpuno oslijepio.
Radio je isprva u Ministarstvu vanjskih i unutrašnjih poslova Jugoslavije u Beogradu, pa je bio direktor Jugoslavenskog pomorstva. Ipak, već početkom 1950-ih godina prijevremeno je umirovljen upravo zbog sljepoće.
Supruga njegova bila je iz obitelji Mokranjac, sestra od strica, skladatelja Stevana Stojanovića Mokranjca. Ona je pak preživjela beogradski nacistički logor Banjicu. Mule, koji je svoj život živio idealistički, za ideje komunizma i socijalizma, nije kasnije imao niti je tražio bilo kakve privilegije.
Poslije se distancirao od partije, živeći skromnim životom u Beogradu, doživjevši 90 godina. Napisao je dva romana i rukopis “Sjećanja”. Ovdje izložen tekst nastao je iz priče njegovog posinka Kemala za susreta u Bijelom Polju.
Mulina je supruga znala reći da nisu običan par. Zbog muževljevog hendikepa, cijelo je vrijeme provodila s njim, bilo u kazalištu ili kavanama.
* * *
Na Ratkovićevim večerima poezije nakon ratova 1990-ih i Dejtonskog sporazuma prvi put su se susreli pjesnici iz Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Ipak, ta je manifestacija dugo nosila hipoteku kontroverzne jer je 1993. Nagradu Risto Ratković tadašnji žiri dodijelio Radovanu Karadžiću, kasnije osuđenom ratnom zločincu.
Pravna bitka za oduzimanje nagrade osuđeniku za genocid, koju je Musić kao direktor prolazio zamalo cijelo desetljeće, okončana je tek prošle godine. Savjet Ratkovićeve večeri poezije jednoglasno je oduzeo nagradu Karadžiću na sjednici održanoj 6. novembra 2025. godine, postupajući po zaključku Skupštine opštine Bijelo Polje od 2. oktobra.
U Bijelom Polju postoji Park pjesnika. Ondje je i bista rečenog pisca Bulatovića, ali i do poprsja izliven epski pjesnik i guslar Avdo Međedović.
Kemal Musić radio je desetljeće i pol kao novinar beogradskog Danasa, zatim u odnosima s javnošću u Općini Bijelo Polje; napisao je desetak knjiga, uglavnom proze i iz svoje struke – kulturologije. Priredio je izbor iz poezije Ćamila Sijarića, Rista Ratkovića, Ismeta Rebronje, izbor iz crnogorske kratke priče, različite monografije. Kemal je strpljiv i elokventan, širokog znanja i upućen.
– Na Harvardu je obranjeno 180 doktorskih disertacija na temu epike Avda Međedovića – kaže.
Njegov junački ep “Ženidba Smailagić Meha” ima više od 12 hiljada stihova. Avdo je u povodu vjerskih muslimanskih praznika guslao po kućama. Ne postoji homerolog koji se nije bavio Avdom Međedovićem.
Postavilo se pitanje da li je Ilijadu i Odiseju mogao stvoriti čovjek koji nije bio pismen. Avdo Međedović nije bio pismen i tako je zahvaljujući tom guslaru riješeno homersko pitanje. Prije prvog svjetskog rata to je ustanovio homerolog Milman Peri, a Albert Lord poslije Drugog svjetskog rata.
* * *
Jedna crvena zvijezda petokraka na brdu Ćukovac nadvila se iznad grada. Njezina konstrukcija visoka je pet metara. Početkom 1990-ih u tom dijelu Crne Gore predstavljala je simbol koji je trebalo odstraniti. Tako kaže priča. Kao i da je pisac Miodrag Bulatović tu petokraku najprije nazvao crvena žaba, a zatim porno zvijezda.
Bjelopoljski komunist Dušan Kljajević uzeo je pušku i odlučio braniti tu petokraku od rezervista. Bili su to dobrovoljci koji su za vikend žurili ratovati na područje Hercegovine i oko Dubrovnika pa bi pri povratku neki od njih zapucali i na zvijezdu, koju su donedavno nosili na kapi u džepu uniforme.
Nepoznate su sve metode kojima je Kljajević branio zvijezdu, ali svakako je preživio. Jednog dana mu je dozlogrdilo pa je zajedno s konstrukcijom zvijezdu dovezao i prislonio uz vlastitu kuću u naselju Lješnica. Dugo je tako stajala, da bi je naposljetku preuzelo komunalno poduzeće.
Oko dvije hiljade i neke ta je petokraka ponovno vraćena na staro mjesto, sređena i uglancana nakon što je bila na više mjesta izrešetana. O tom je slučaju crnogorski redatelj Momir Matović snimio kratki dokumentarni film “(Po)rađanje jedne nacije”.
Ovdje ne smijete pomenuti četništvo. Ili samo u pozitivnom smislu. Trebalo je da se podigne spomenik Pavlu Đurišiću, ratnom zločincu iz Drugog svjetskog rata, u Zaostru. Zatim je uklonjen i volšebno nestao – ispričao nam je Kemal Musić u Bijelom Polju
Muslimani su u Bijelom Polju autohtoni, ali su danas, za razliku od prije 1990-ih, manjina. U samom gradu vidljivi su spomenici antifašizmu, dok se na zgradi Pošte čuva grb Jugoslavije.
Oduvijek se ovdje pričalo o međunacionalnom skladu i dobrim vjerskim odnosima pa je Bijelo Polje prije dvadesetak godina od Misije OESS-a dobilo međunarodnu nagradu kao najtolerantniji grad u jugoistočnoj Europi. Ali je li doista tako? Kemal Musić upućuje da su danas u Crnoj Gori na snazi nacionalističke stranke.
– Ovdje ne smijete pomenuti četništvo. Ili samo u pozitivnom smislu. Trebalo je da se podigne spomenik Pavlu Đurišiću, ratnom zločincu iz Drugog svjetskog rata, u Zaostru – kaže. – Zatim je uklonjen i volšebno nestao. Mislim da je ovdje u političkom smislu Srpska pravoslavna crkva najveća organizacija – dodaje.
Nisam na jednom mjestu čuo da je SPC u Crnoj Gori formirala vladu i da određuje tko će biti ministri. Ali, to je javna tajna.
Plemenskim stazama do Lalića
Duško Jočić, pomalo uvrnuto, šaljivo ili poluozbiljno, tko bi ga znao, reče: “Sigurno niste upoznali luđeg dedu.” Zatim balansirajući na jednoj nozi prevali nekoliko desetaka metara preko uske nestabilne skele što povezuje rub šume iznad brze rječice, imena – Trebačka.
“Rođen sam u Trepči 15. 11. 1956.; izdeklamira i matični broj. Državljanin sam Crne Gore, ali sam podrijetlom Srbin. Zato ne mogu da pričam za sebe da sam vanzemaljac. Nijesam politički angažiran.”
Prije punog desetljeća Jočić je skinuo radnu kutu, oprao ruke, i odjenuo čistu odjeću. Oko njega ležali su štavljena koža, damske torbice, jakne, lovačka oprema, kožne presvlake za namještaj.
Oprostio se na mjestu šefa krojačnice u pogonu u Beranama. Radio je ondje punih 27 godina. Danas zbraja penziju od 450 eura. Kao i njegova supruga Marina, s kojom se upoznao radeći na kožnoj galanteriji. Roditelji su trojice sinova.
Jočići su pristigli s Kosova u 13. stoljeću. Potječu od bratstva Miomanovića. Za sjever Crne Gore, spomen na bratstva i plemena izaziva neku vrstu ponosa.
U Trepči postoji spomen-dom pisca Mihaila Lalića, autora “Lelejske gore”, “Zasede”, “Zlog proljeća” i drugih romana. Ničim nije obilježen, nitko ne zna u kojim prilikama se taj dom otvara i što je u njemu.
– Gdje je bila Lalića kuća? – pitam Duška, kad smo prešli spomenutu rječicu.
– Evo je ovdje – reče stojeći na praznom šumskom humku na tzv. Peovića livadi, oko kojeg su ostala tek dva velika babulja (kamena) kao znak nekadašnjeg života.
– To je zidano – suvi zid, bez maltera i betona; gore je bilo drvo, krov od drveta pokriven. Bio ti je on sirotinja, i bogu teška – objasni.
– Svake godine bih ga sreo i počastio i on bi mi rekao: Sine, dabogda letio. Ne išao, nego letio. Kad ti mene ovako sretaš, a jedino sam ti muke zadavao jer si morao da čitaš moje knjige u školi.
Dolazio je pisac nekoć u svoj kraj sa svitom iz općine. Odsjedao je u stričevoj kući. S njim su dolazili i policajci jer nisu svi u selu voljeli Mihaila, zbog njegovih djela i prije svega zbog antifašističkog usmjerenja, zatim i profesor književnosti, njegov intimus Miloš Vulević.
– I ja im nosim tanjir sira, mesa, rakije, da častim jer nema tko drugi. Rekoh, evo i ja ću da probam prvi rakiju da vas ne otrujem – priča Duško.
– Da oćeš da nas truješ, ti ne bi dolazio tu nego bi poslao sve ovo po nekome – kazali su šaleći se općinari, a možda i policajci.
Duško im zaželi dobrodošlicu, proba ipak rakiju, a Mihailo ga upita: “Tko ti je otac?”
– Majo – odgovori Duško.
– Njega ne znam – kaže Lalić. – A đed?
– Radovan.
– E, đeda sam znao.
Zatim još reče: ovo imanje je tvoje, radi ga, nitko te ništa ne traži… ovo preko rijeke.
Mnogo kasnije, nakon smrti pisca Mihaila Lalića 1992., Duško je sklopio ugovor s njegovom širom obitelji kojoj plaća sto eura godišnje za imanje koje je bilo u Mihailovom vlasništvu. Sije kukuruz i sadi krumpir, isplati mu se. I onda Duško zdvaja: “Pusta zemlja, Lelejska gora, Svadba, Zlo proljeće, Epistolae seniles, zadnja knjiga, ali sam je dao sestri u Australiju.”
– Sve nacije i vjere su dobrodošle – poštuj svoje i tuđe – dodaje.
Bilo je u njegovoj obitelji i četnika, ali i ustanika za vrijeme Drugog svjetskog rata. Jedan njegov komšija s druge livade, inače neženja, požali se da “čovjeku brane da postavi spomenik Pavlu Đurišiću na svoje imanje”.
– Treba da mu brane – rekoh tom tipu.
– A što? – odgovori ovaj (kao) zabrinuto.
– Pa zato što je, blago rečeno, bio krajnje negativna ličnost – bacam udicu.
– Mnogi nijesu bili pozitivne ličnosti – snađe se.
– Ne možemo se složiti oko podizanje tog spomenika – otpovrnem.
* * *
Berane su markezovska Kolumbija. Sve je ovdje fantastično i strašno istovremeno. Kad se razglaba o politici, ona je u kontrastu s toplom dobrodošlicom prema došljacima. Trešnjevik; snijeg se zadržao otkako je pao početkom decembra na 1.700 metara nadmorske visine.
– Nije se nitko požalio dosad na kavu – reče Spasoje, radnik u restauraciji Zevs dok nosi mirisnu džezvu i kocku šećera.
– Moj gazda je ovo kupio prošle godine u junu. Prije toga sam radio na Komovima sezonski. Sad sam za stalno zaposlen. Ovdje ima devet apartmana. Dolaze uglavnom stranci.
Pa nastavi monolog:
– Mi držimo nacionalnu hranu, kačamak, gulaš, friganice, pite, kuvano meso na seljački način, krompir, sir domaći, slaninu, hljeb domaći, samo da se najavite. Ne zamrzavamo, skuvamo i odmah služimo. Omladine nema, napustili su ove krajeve, mi tražimo radnika i ne možemo ga naći. Država ne pomaže onoga koga treba, već onaj tko može da radi prima dvesta eura socijalne pomoći i naravno da onda neće da radi. Ja nemam nikakva primanja ako ne radim. Drugo, gleda se politički, osobito ovaj naš kraj. Ovi sad na vlasti vrše pretrese, nasilje – DPS je bio duplo bolji.
– Kako to? – pitam.
– Ja sam čovjek Srbin, srpski govorim, srpsko pismo pišem, pravoslavne sam vjere. Političari su ovdje zavadili narod – kaže.
– Čovjek svaki mora da bude svjestan i da poštuje svetinju. Nema veze jel’ to džamija, hram, pravoslavna ili crnogorska ili katolička crkva. Ništa mene ta džamija ne smeta ako ja poštujem svoju crkvu. To je njihova vjera, obred, i zašto bi mene smetalo. Krv je ista, crvena, mi smo ljudi – doda Spasoje.
U Veruši iznad Lijeve Rijeke, odakle potječe crnogorsko pleme Vasojevića, dobili smo neobičnu molbu. “Pošalji neki dopis Plenkoviću i Milanoviću, reci poručio je Vasojević Vešović, da ne zanovetaju savez sa Albancima i Kosovarima”, nasmija se Darko Vešović
– Još ovdje u Crnoj Gori nije bilo rata i to valjda olakšava stvari – dodam.
– Bogami jest, to je malo… bilo je rata, bilo je – kaže tiše. – Iz mnogih kuća ovdje išlo se na ratište: dubrovačko, hercegovačko ili na Kosovo. A to što su političari prikrili da Crna Gora nije bila u ratu, to nije tačno. Ja sam bio tri mjeseca na Kosovu, preko Suve planine do Pećke patrijaršije. A moja braća na dubrovačkom i hercegovačkom ratištu. I kažu, nije bilo rata – kako ne, imam dokumente da sam učesnik. Onaj tko je 1941.-1945. bio četnik, bio je izdajnik. U zadnjem ratu da nisam otišao na ratište opet – izdajnik. Sad me pretresaju, kuću moju tražeći oružje, pronašli su staru pušku iz 1922., sad opet sam izdajnik. Slobodno unesite te informacije. Ovo vrijeme čovjek ne može da shvati. Samo smo dobili poziv i moraš da ideš. Mene je privela vojna policija – pravda se.
– Što im je smetao spomenik Đurišiću? To je panika bila jer ako sam za Đurišića, ja sam izdajnik. Jedna obična bista koja…, pa i to su ljudi bili. Što si dobio – komunizam, a što da je komunizam izgubio? Ti četnici su bili pametni ljudi, više su doktorata imali i školovanih ljudi nego što su imali komunisti – tvrdi.
Kao da vidi upitnike iznad moje uskuhale glave.
– Postoje neki zločini koji su ti učinili u Drugom ratu? – podsjetim ga.
– Zločini? Koji? Puno ljudi su četnici spašavali. Šta su radili komunisti? Moje stričeve i đedove su poubijali. Brata moga đeda – mirno kaže.
Tako sam zabilježio na sjeveru. Tamo gdje je mučno slušati neke tvrdnje. I nikad ne znaš tko se šali. Ili tko je ozbiljan; kao poluozbiljna molba koju sam dobio u Veruši iznad Lijeve Rijeke, s mjesta otkud potječe crnogorsko pleme Vasojevića, gdje su sela prazna ili poluprazna i sve se podređuje turizmu.
“Pošalji neki dopis Plenkoviću i Milanoviću, reci poručio je Vasojević Vešović, da ne zanovetaju savez sa Albancima i Kosovarima”, nasmija se Darko Vešović.
Za vrijeme Tita nije bilo idealno, reći će dalje, živjelo se dobro, a sad znate kako…, možemo hiljadu mana naći. I nalazimo, nalazimo.
Izvor: Portal Novosti
