Da je stanje u našem sudstvu prešlo svaku crvenu liniju, to je notorno, kao i to da nastaju fatalne posledice, oko čega afera “Tunel” danas manje predstavlja kriminalnu aferu i slučaj, a mnogo više i najilustrativnije nešto što bismo mogli osnovano nazvati “dijagnozom sudstva”, smatra advokat Vladan S. Bojić.
Bojić je u razgovoru za Portal RTCG poručio da se po ovom pitanju nešto hitno mora preduzeti. „Da li je ta zamjenska norma legitimna, jeste. Da li je uravnotežena ne znam, ali da li je nužan odgovor: na očajnu situaciju u kojoj se sudstvo nalazi i reakcija na neprihvatljivu neuravnoteženost, nužan je“, naveo je on.
Odgovarajući na pitanje da li je opravdana inicijativa ministra pravde Andreja Milovića za izmjene člana Zakonika o krivičnom postupku, a u odnosu na činjenicu da na slobodu izlazi veliki broj osumnjičenih za najteža krivična djela, Bojić je odgovorio da nema tekst prijedloga Zakonik o izmenama i dopunama” Zakonika o krivičnom postupku, sem javne naracije iz medija.
„Tu se načelno kaže da se abrogira zakonski limit od tri godine trajanja pritvora. Kakva je druga pravna norma koja je zamjenjuje nisam upoznat? Da je posredi razumljiva reakcija, gotovo refleksna – to je i nesporno i prirodno. Zakonodavac mora dati adekvatan odgovor na okolnost terminalne faze u kojoj se sudstvo već duže nalazi. Da li takvo stanje sudstva koriste branioci, tj. advokati, koriste, što je s jedne strane legitimno, a da li je u skladu sa profesionalnom etikom advokata, naravno da nije. Jer, advokatura kao segment pravosuđa nije izlovana od pravosuđa i nije da i nju nisu dobro “nagrizle” opšte boljke koje su zahvatile cijelo pravosuđe. Advokatura dijeli sudbinu cjelokupnog pravosuđa, ali ujedno ona je oponent svake vlasti koja jedina ima monopol prinude i jedina raspolaže prinudom“, pojasnio je Bojić.
Bojić smatra da se „kontrola trajanja pritvora” od klišeirane i površne, treba zakonom egzaktno regulisati kako bi ta kontrola bila suštinska i stvarna.
„Dakle, takođe je i to nužno. To se odnosi i na stvarni i istinski tretman izuzetne i restriktivne mjere pritvora, jer je dosadašnje praktikovanje određivanja i produžavanja pritvora takođe, potpuno neprihvatljivo, imajući u vidu alternativne mere propisane članom 166 ZKP-a. Alternativne mere su plod razvitka, dostignuća i tekovine moderne pravne civilizacije, pa se zato u svakom konkretnom slučaju moraju prioritetno i na prvom mjestu razmotriti, pa tek onda eventualno posezati za određivanjem pritvora. Stvorena je i kreirana percepcija u javnosti da onaj ko nije u pritvoru nije kriv, odnosno da nije krivično odgovoran, dotle da se javno “osuđuje sloboda” (kad izostane mjera pritvora). To je apsolutno pogrešno. Dosadašnja praksa je, između ostalog, decenijama unazad bila takva, da je pritvor preobražavan u kaznu, putem “kopi pejst” rješenja o određivanja i produžavanja pritvora, često potpuno besmisleno, čak i bez minimuma zdravorazumnih argumenata, ako uopšte jesu argumenti. Primjetna je kroz praksu kompromitacija instituta jemstva, koji proces ume da traje mesecima i godinama a u razvijenim pravnim sistemima primena toga institut se meri “danima”.
Na pitanje da li ima odgovornosti i advokata koji namjerno odugovlače suđenja, Bojić je odgovorio da niko ne može osporiti da je odugovlačenje postupaka, odnosno suđenja u stvarnosti česta procesna strategija branilaca, tj. advokata proračunata na bazi zakonskog limita trajanja pritvora od tri godine iz člana Zakonika o krivičnom postupku.
„Međutim, tu treba imati u vidu činjenicu da advokati po emanaciji profesije nemaju vlast, niti bilo kakav prerogativ vlasti, zbog čega im je procesno odugovlačenje “jedino legitimno oružje”, pa je na zakonodavcu da razumno uredi tu materiju uvažavajući javni interes s jedne, ali istovremeno ne ugrožavajući interese i prava okrivljenih, s druge strane“, istakao je Bojić.
Sagovornik Portala RTCG smatra da je do probijanja zakonskog limita iz člana ZKP, značajno doprinio institut “ročišta za potvrđivanje optužnice”, koja su skoro bezizuzetno otpočetka bila farsa: “i izvorište i leglo zloupotreba”.
„Nedostaci optužnice mogu kao i prije uvođenja tog procesnog instituta valjano i djelotvorno otkloniti prigovorom protiv optužnice. Ta ročišta su u praksi postala “kvazisurogat glavnom pretresu”, što je ozbiljna i neodrživa devijacija. Sve to potvrđuju komparativna kao i istorijska iskustva, da nema tog novouvodenog (transplatiranog pravnog instituta) koji nije zaživio, a da nije iz upotrebe prerastao u zloupotrebu. To se mjeri i to jeste srazmjerno i proporcijalno dostignutom kulturnom obrascu i postojećoj kulturnoj i demokratskoj podlozi svakog društva“, istakao je Bojić.
Prema njegovim riječima, uz predstavljene ograde, svakako je neophodna reakcija zakonodavca, koja ne bi smela biti tek palijativne naravi, nego rezultanta suštinskog razumijevanja slojevitosti evidentnog problema, a koji se ne smije rješavati “preko koljena”, kako bi smjerani zakonodavni zahvati bili primjereni.
„A to mogu biti, samo ukoliko budu stekli atribuciju ustavomjerne i zakonomjerne dugoročne izbalansiranosti sa realnim efekatima, tj. učincima u stvarnom pravnom životu. Dakle, zabrinutost je krajnje opravdana i ne sme se ostati tek na zabrinutosti, već konkretnom djelovanju. Potrebno je veoma pažljivo odmeriti “pretežniji interes”, ali to ne smije biti prosto “gašenje požara”, odnosno rješavanje “gorućeg problema”, jer to nije inherentno prirodi zakona, već karakteristika pojedinačnih pravnih akata i njihovoj pravilnoj i svrsishodnoj primjeni u praksi, u kojem polju i formalno najuređeniji pravni sistem redovno pokazuje mane i – “zakazuje”, zaključio je Bojić.
Izvor: RTCG Hronika
