Piše: Dr Vladan S Bojić
Pravo na zavičaj jedno je od onih prava koja nisu kodifikovana, a ipak ona postoje jače od mnogih propisanih. Nijedan ustav ga ne imenuje, ne uređuje, nijedan zakonik ga ne predviđa, ali ono deluje kao prirodno pravo — zato što čovek nema moć da ga sam sebi dodeli niti da ga se odrekne. Zavičaj nije puki rezultat izbora, nego posledica porekla. Čovek ga ne bira; čovek ga zatiče.
Sa stanovišta pravne nauke, filozofije, zavičaj pripada onoj nepomerivoj kategoriji prvobitnih činjenica — onih koje nisu stvorene voljom, već čije je postojanje prethodno u odnosu na svaki akt volje. Kao što ne možemo ničim promeniti vreme rođenja, tako ne možemo promeniti ni prvi prostor u koji smo stupili. To je činjenica koja nas obavezuje, drži, čak i kada mi više ne možemo da obavežemo nju.
Kada zavičaj bude otet kao teritorija, javlja se teško pitanje: da li otmica zemlje povlači i ukidanje prava koje je u toj zemlji rođeno i zauvek zakopano? Odgovor je jednostavan: ne. Teritorija može uvek biti okupirana, ali pravo na nju — kao pravo na prostor u kojem smo nastali — ne može biti zauzeta – ne podleže eksproprijaciji. Pravo na zavičaj nije zavisno od nečije državne vlasti, od političke moći, od istorijskog trenutka. To je pravo koje se zasniva na ljudskom postojanju, a ne na nekoj pravnoj regulaciji.
Dr Vladan S. Bojić: „Kada nema predaje, to se na srpskom jeziku kaže – Kosovo“
Zavičaj se može oduzeti kao geografija, ali ne i kao pravni odnos. Stanje.
Jer pravo na zavičaj nije stvar vlasništva, nego stvar porekla. Habitusa.
A poreklo ne zastareva.
Upravo zato, čovek može biti proganjan sa svoje zemlje, ali ne može biti prognan iz svog zavičaja. On može fizički biti prognan, ali pravno i moralno ostaje titular prava na ono što ga je stvorilo. U tome smislu, zavičaj ima strukturu neotuđivog prava — prava koje ne prestaje ni pod kojim okolnostima, jer je upisano u sam čin našeg postojanja. Progonstvo je kratko, povrtatak siguran.
Stoga, kada kažem da je moj zavičaj otet, mislim na to da je privremeno oteta zemlja, ali nikako i moje suvereno pravo. Pravo postoji iznad činjenica, a zavičaj iznad svih onih promena koje istorija i ispreturia i proizvede.
Zavičaj je, dakle, pravo čija se vrednost ne meri posedom, nego pamćenjem.
I baš zato — ono je jasno nenaplativo, neukidivo i neupisivo u bilo koji, čiki katastar, sem u čovekovu svest. Čeka, nesalomiv čeka da fizički dodirne posed i potbrdi uknjižbu u knjige iz kojih je uzaludno godinama isknjižavan. To je božja priroda zavičaja.
U životu postoje razne vrste vlasništva i one koje se ne mogu prodati, naslediti, izgubiti, niti komunalizovati. To jeste vlasništvo nad njim, nad sopstvenim sećanjem. Ono nije stvar u imovinskom smislu, ali se upravo kao vlasništvo ponaša: čovek je jedini titular, jedini korisnik i jedini mogući zaštitnik toga prava.
Ako je zavičaj prostor u kojem čovek nastane, onda je sećanje mehanizam kojim se taj prostor zauvek čuva. Sećanje ne predstavlja samo rekonstrukciju prošlosti već vid otpora prema nestanku. Kada je fizičko mesto uništeno ili pak trenutmo oteto, sećanje postaje poslednji štit: titanijumska kupola vlasništva nad njime.
Sećanje, u pravnom smislu, funkcioniše kao vrsta idealnog vlasništva: ne u omom ideološkom, već u pravnom značenju — kao vlasništvo nad stvarju koja nema materijalnu formu, ali ima najviši stepen lične vrednosti. To vlasništvo ne može biti opljačkano, popaljeno, nacionalizovano ili izdato, preprodato. Ono je neupisivo u tuđe knjige, ono je nepristupačno tuđim rukama, ono je nezamenljivo bilo kojom naknadnom imovinom.
Kada su mi više puta rušili grobnicu, nisu znali da ruše samo kamen. Sećanje na ljude u njoj, na moju krv i moje pretke, nije bilo ispod mermera, nego u meni. Obnoviti grobnicu značilo je obnoviti red, ali red nije bio u kamenu — red je bio u sećanju. To je bio čin onog vlasnika koji brani svoju imovinu, ne zato što mu do kamena mnogo znači, već zato što taj kamen ima obožen ćud i karakter. Svaka obnova bila je jedna vrsta opšte konvalidacije — potvrda da vlasništvo nad njim, sećanjem, nije prekinuto.
Sećanje ima još jednu osobinu: ono je apsolutno pravo. U pravnoj teoriji, apsolutna prava su ona koja deluju prema svima. Moje sećanje obavezuje mene, ali ograničava i svet i nitkove: niko nema pravo ni moć da ga uništi, prekroji, falsifikuje ili prisvoji. Sećanje je jedino vlasništvo na koje – NE važi mehanizam otimanja.
Čoveku se može sve uzeti zemlja, kuća, ulica, škola, korzo, sastajališta, grad.
Ali mu se ne može uzeti ono što je ta zemlja u njemu ostavila. Zavet povratka.
Zavičaj je mesto. Sećanje je najjače vlasništvo nad tim mestom. A ono što je moje u sećanju — moje je apsolutno (erga omnes).
