Tako je i bilo, Maji. Tako je i nastala veeeelikaaaaa “Vera Pavladoljska”! Možda Bećko ne pamti, ali ja pamtim bolje!
Da li ovo osjećanje može da se nazove nostalgijom, tihom sjetom, dragim sjećanjem ili kratko – poezijom?
Svako slovo o pjesniku ili o pjesnicima jeste poezija. Poezija je, recimo, i svako putovanje prema sjeveru, prema Kolašinu, pored Mioske… i dalje, prema Kosmetu, prema svim onim gradovima, crkvama i portama, gdje sam imala čast i privilegiju da govorim stihove zajedno sa jednim Momirom Vojvodićem. Svako to mjesto podsjeća na Momira Vojvodića, velikog pjesnika, dragog čovjeka.
Putovanja su bivala duga i zanimljiva. Momir, riznica roditeljskih i pjesničkih pouka. Čini se da niko nije volio Manastir Banjsku kao on. Granica Srbije, za njega je bila negdje kod Dubrovnika. Cijelu Šumadiju zvao je Dobrača. Nije želio da je poredi za Moračom. Najljepše paprike na svijetu, za njega, bile su one ljute, kosmetske, ,,koje bi majke stavljale u usta djeci kad se silno rasplaču, a djeca se smire“. Zbog njih su metohijska djeca bivala zdrava. Iz takve djece izrastali su dobri ljudi.
Momir, britko pero, istinoljubac, pravdogovornik, često i glasnogovornik, ali dobročinitelj, priložitelj, zlatnoperac, metohijski pogorelac. Jezik srpski, kako je zapisao i kazivao, bješe njegova jedina država, zavičaj, boljka, lična Samodreža. Za nju je kamenje birao i klesao čistim srcem. I vid bješe prilično izgubio birajući najljepše ukrase za njegovu ćiriličnu crkvu.
Brojne Vojvodićeve priče nosim u mislima i danas. Nekad ih podijelim sa prijateljima. Jednu od njih, na temu: Kako je nastalapjesma ,,Vera Pavladoljska“ Matije Bećkovića, podijelih jednog aprilskog podneva sa Matijom, u Beogradu, na terasi u divnoj Skadarliji.
Činilo se da ni Matija tačno nije znao kako je nastala ta njegova, među najboljim, ponajbolja pjesma. Odlučih da mu ispričam, doslovce, na Momirov način, (iako je nemoguće pripovijedati kao Momir). Ipak, pokušah. Po Matijinom osmjehu, činilo se da mi polazi za rukom.
Počeh, pričao mi je Momir: ,,Bješe, Maji (nadimak kojim me zvao), avgust mjesec. Vrelo ljeto u mojoj Morači, taman kao i u Bećkovim Rovcima. Družili smo se ja i moj Bećko. Držali se dobro, iako se on kasnije dokopao i Getea i Beograda! I danas ga volim, a i on mene. Išlo se tada kod rodbine, iz sela u selo, iz kraja u kraj! Išlo se na igranke, kako je ko umio i mogao da se snađe. Išlo se i na konja, a i pješke. Ja i moj Bećko, na jednom takvom putovanju bjesmo zaustavili nekakav kamion. Iznenadismo vozača i onako, mladi, ludi, a već pjesnici, rekosmo mu da do tamo, đe smo krenuli možemo da se prevezemo i na karoseriji kamiona! Začudi se čovjek pa pristade.
Bože mili, toga putovanja, te miline. Vedro nebo, mjesečina kˈo dukat, a Lukavica ljepotica. Pušim ja ,,Drinu“, onu nišku, bez filtera. Pričam sa mojim Bećkom o svemu i svačemu. Kamion drnda, nama ne smeta. Tada sam pušio, Bećko nije. No, vidim ja, ponestalo mi duvana. Ostao još jedan cigar u kutiji. Uzmem, da zapalim, a kutiju da pogužvam i bacim onaj široki, unutrašnji, bijeli karton… u tom, Matija viknu: ,,Ne! Daj mi taj karton, treba mi!“
Zabezeknuto ga pogledah, kad on, ne budi lijen,uze kartončić, prisloni ga na koljeno, prepipa neki sako tražeći olovku, i onako, dok se kamion truckao, Bećko napisa prve stihove: ,,Lukavica je htjela da me nadlukavi, u avgustu se punio mjesec kao lokva…“ Tu je stao. Ja zaprepašćen, pitah, zar ćeš tu da pišeš, na papiriću? Na kamionu! Preko Lukavice? Pod mjesečinom? A on, smijući se onim njegovim očima odgovori: ,,Sad ću da počnem pjesmu, a završiću je kad budem imao više papira.“
Tako je i bilo, Maji. Tako je i nastala veeeelikaaaaa “Vera Pavladoljska”! Možda Bećko ne pamti, ali ja pamtim bolje!“
Da, tako je govorio Momir.
Tako ispričah Matiji, par godina nakon Momirove smrti. A Matija, kao Matija, reče: ,,Sakupi i zapiši, sve ono što ti je Momir govorio. Štampaj, i objavi. Sačuvaj… To mora da se sačuva.“
Za ovu priču imam i Momirov i Matijin istinski pjesnički blagoslov. Svekoliko! I sve je to Poezija! Hvala joj.
Izvor: Sloboda, Podgorica, br. 69, utorak, 8.5.2018, str. 23.
