“Nije mi jasna ta rigidnost pravoslavlja, kada je u pitanju tema eutanazije. Lišena osjećaja za naše vrijeme i svakog oblika modernosti, vaša Crkva kao da odbija i običnu mogućnost diskusije na tu temu” – riječi su koje mi upućuje čovjek u kasnim pedesetim ili ranim šesdesetim godinama. Njegov spoljni izgled, bistar pogled, fond riječi i način na koji sklapa rečenice odaju imućnu ličnost, koja je svojevremeno stekla sjajno obrazovanje. U toku razgovora mi je citirao poslovice na francuskom i italijanskom jeziku, valjda želeći da istakne kako i te jezike i kulture dobro poznaje. Međutim, kao da je i sam shvatio da navodna rigidnost pravoslavlja i” odsustvo modernosti” nisu dovoljni argumenti, na osnovu kojih bi Crkva priznala pravo na eutanaziju, te mi je počeo govoriti o pravom razlogu njegovog zalaganja za jedan takav čin.
“Znate, ja dolazim iz imućne porodice. Otac mi je bio karijerni diplomata koji je svoju službu obavljao u više zemalja, na dva kontinenta. Zbog njegovog posla smo se selili, a ja mijenjao škole u različitim zemljama, učeći tako strane jezike. Majka mi je bila manekenka u vremenu u kojem je modeling kod nas tek bio u povoju. Nisam imao braće i sestara, a dosta kasnije sam saznao da roditelji ni mene nisu planirali. U tome je ležao glavni razlog zbog kojeg sa njima nikada nisam bio pretjerano blizak. Jedina osoba kojoj je do mene bilo istinski stalo bio je moj stric. U očima drugih ljudi, on je bio samac, osoba teške naravi ili, kako se to onda govorilo, osobenjak! Međutim, ja sam ga doživljavao kao najvažnijeg čovjeka u mom životu, budući da se o meni konstantno brinuo, upoznavajući me, između ostalog, i sa čudesnim svijetovima književnosti, dobre muzike i slikarstva.
Međutim, kada sam imao četrnaest godina, dogodilo se to da se on razbolio od teškog oblika kancera. Posle određenog vremena, otac je došao kod mene u sobu i saopštio mi da je stric jako loše, te da je izrazio želju da me poslednji put vidi. Nikada neću zaboraviti beskrajno dug hodnik bolnice i bat koraka koji je njime odzvanjao, a koji su proizvodile klompe medicinske sestre koja nas je žurnim hodom vodila do sobe u kojoj je stric bio smješten. U samom uglu sobe, na bolničkom krevetu sa točkovima, ležala je od kancera i hemoterapije iznurena kreatura, ispijenog lica i potpuno opale kose. Eto to je ostalo od nekada krupnog, lijepog i markantnog čovjeka! U jednom trenutku, dok su se roditelji odaljili kako bi obavili razgovor sa ljekarom, krajnjim naporom je nekako uspio da me privuče sebi i upita na kojoj se visini nalazi soba u kojoj boravimo! Iako mi je bilo jedva četrnaest, znao sam da me to pita jer ima namjeru, da kada ostane sam, nekako se dovuče do balkona i skoči kako bi prekratio jezive bolove i muke. Zato sam ga i slagao, rekavši mu da smo na prizemlju, iako smo bili na najvišem spratu u bolnici”! Nakon ovih riječi je izvadio papirnu maramicu iz džepa i obrisao suze, baš kao i krupne graške znoja koje su se odjednom pojavile na njegovom čelu, dodavši sledeće:
“Par mjeseci nakon moje posjete je umro u najgorim mukama, budući da je terapija tek uspjela da mu malo produži život a ne i da mu bar neznatno ublaži bolove strašne. Stoga, ja čitav život svoj žalim što mu nisam dao pravu informaciju o visini sprata na kojem smo se tada nalazili. Takođe, sve ove godine često sanjam isti san. U njemu je moj stric nekako uspio da preskoči ogradu balkona i sve što ga održava na visini jeste moja ruka. Nekada je to ruka dječaka od četrnaest ljeta, a nekada ruka šesdesetogodišnjaka. Međutim, uvijek kada ga u tim snovima dobrovoljno ispustim on sa visine pada dovoljno sporo da ja mogu da vidim blaženstvo na njegovom liku i pročitam zahvalnost sa njegovih usana” …
Rekoh mu da smo prije par nedjelja na liturgiji čuli jevanđeljsko začalo koje nas je podsjetilo na momenat u kojem Hristos prolazi pored banje Vitezde i tu zatiče nepokretnog čovjeka, koji već trideset osam godina boluje od teške bolesti. Gospod ga u jednom trenutku pita : hoćeš li zdrav da budeš (Jn.5,6)? Mene je, dok sam bio mladi učenik bogoslovije, ovo jevanđeljsko mjesto prilično bunilo. Pitao sam se, ako je taj čovjek već ležao pored ljekovite banje, nadajući se iscjeljenju, zašto ga Hristos uopšte pita želi li da bude zdrav? Međutim, ovdje kao da mu Gospod kroz to pitanje daje sledeći izbor: hoćeš li da do kraja pretrpiš svoj krst satkan od bola i patnje, pa da ti u Carstvu Nebeskom pripravim još ukrašeniji vijenac, sličan mučeničkom i ispovjedničkom? Ili želiš da te prosto iscijelim od tvoje bolesti?
Čemu nas, zapravo, uči ovaj jevanđeljski odjeljak? Kada se čovjek razboli od teške bolesti on treba da kroz medicinu, koliko je to u njegovoj mogućnosti, traga za ljekovima, istovremeno se moleći Bogu i svetima Njegovim za iscjeljenje. Međutim, ako, ipak, do ozdravljenja ne dođe, on treba da se trudi da hrabro i sa molitvom na usnama svoj krst ponese do kraja svog zemnog puta, poštujući tako od Boga mu darovanu svetinju života. Zbog toga je za Crkvu eutanazija neprihvatljiva!
Ove riječi nisu uspjele da kod mog sagovornika promijene njegov stav o eutanaziji. Ono što sam mogao pročitati na njegovom licu jesu izrazi čuđenja i iznenađenja, budući da mi je i sam priznao da je očekivao od mene prekor i riječi osude. Dok smo se pozdravljali, obećao sam mu da ću se pomoliti da Hristos otvori i njegovo srce za jevanđeljsku istinu, te da se sa svojim stricem jednom opet sretne, ovoga puta na vječno postojanoj visini Carstva Nebeskog …
Đakon Pavle Lješković
Izvor: Mitropolija crnogorsko-primorska
