“Ni ne očekujem od tebe da me u tome podržiš, pa ni da me u potpunosti shvatiš, ali ja se svaki dan prepirem sa Bogom! Postavljam Mu razna pitanja: zašto sam se uopšte rodio? Zašto mi se u poslednjih nekoliko godina dešavaju, uglavnom, ružne stvari? I konačno – zašto On ćuti i ne odgovara na moje vapaje i molbe, dok posmatram svoje bolesno dijete, kojem nikako ne mogu pomoći”?
Dok mi to govori, ključeve, za koje će se kasnije ispostaviti da su od stana, čas čvrsto steže, čas prebacuje iz jedne u drugu ruku. Priča mi kako su on i supruga prilično kasno dobili dijete. Njemu je bilo četrdeset, dok je supruga samo nekih pola godine mlađa od njega.
“Tih devet mjeseci, dok je ona bila u blagoslovenom stanju, su zapravo najljepši period mog života. Jedva sam čekao da kući dođem sa posla. Čitave sate bismo provodili držeći se za ruke i razmišljajući o tome kakvo će biti naše dijete. Međutim, onog dana kada sam ih izveo iz porodilišta i kada sam po prvi put primio svog sina u naručje, nešto u mom srcu i duši mi je govorilo da sa njim nije sve u redu”…
U narednim godinama su se smjenjivale razne dijagnoze, da bi ljekari i konačno utvrdili da dječak boluje od jedne vrste autizma. Potom su ga vodili na razne klinike, bolnički računi su se gomilali, a dječaku nije bilo ništa bolje. Ubrzo su shvatili da će morati da prodaju stan u Budvi, koji je supruga nasledila od svojih roditelja, kako bi izmirili dugove. Prodali su ga svojim prijateljima, po nešto povoljnijim uslovima, u zamjenu za to da svako ljeto mogu po mjesec dana u tom stanu da ljetuju besplatno.
“Vjeruj mi da ja i supruga ne volimo pretjerano da boravimo na moru! Međutim , naš dječak jako voli vodu! Naročito morsku! U stanju je da satima sjedi u vodi i to su jedini trenuci u kojima je miran, tih i nasmijan! Obično ga povedemo u poslepodnevnim časovima. U tropskim, julskim noćima na plaži nekada ostanemo i do ponoći, ne mareći za ljubopitljive poglede prolaznika sa šetališta kraj Slovenske plaže”. Dok mi to govori, pokazuje mi na telefonu sliku plavokosog dječaka, sa , takođe, plavim, krupnim očima, dok bezbrižno sjedi u morskom plićaku.
“Moram da ti priznam da se najviše divim svojoj ženi! Upoznali smo se kad smo oboje bili u dvadesetim godinama, na koncertu beogradske grupe Darkvud dab. Bila je to slobodnomisleća žena, rokerka i član Otpora, koja je neprestano sanjarila o zapadnim vrijednostima i nužnim promjenama u našem društvu. Međutim, sve što nas je zadesilo sa našim djetetom ju je iz korijena promijenilo. Sada je to krotka, pobožna žena koja sve prihvata sa zahvalnošću. Redovno posti, odlazi na liturgiju i obilazi manastire. Kada sam god zapao u neku od kriza i pomislio da od svega odustanem, dovoljno mi je bilo da pogledam njen blagi lik, strpljenje i ljubav koju svakodnevno upućuje našem sinu, da bih i ja nastavio da se borim. Jednom sam sa njom obišao neki od manastira u kojem mi je monah dao knjigu o svetiteljima iz dvadesetog vijeka. Možda ćeš pomisliti da hulim, ali podvig moje žene, koja je odustala od posla, karijere i socijalnog života, da bi se predano brinula o našem djetetu, nije ništa manji od podviga u pešteri i monaškoj keliji”!
Kaže mi, kako on , za razliku od svoje supruge, ne uspijeva da svoje srce sačuva od srdžbe i gnijeva.
“Gotovo svaki dan svađam se i prepirem sa Bogom, govoreći Mu sve što mi je na duši. Najčešće to nečujno, u sebi činim, a u rijetkim trenucima u kojima ostajem sam, glasno Mu kažem sve što imam, pa, šta bude! U Njegovim smo svi rukama. A složićeš se sa mnom, da bar Njega ne možemo prevariti, te da Mu trebamo govoriti ono što i osjećamo”!
Rekoh mu da nikada ne prestane da se “prepire” sa Gospodom! Te njegove “prepirke” ništa su drugo do čiste molitve Bogu. Čistije od nekih naših molitava, u kojima od Boga stalno nešto tražimo, zaboravljajući da zablagodarimo na zdravlju našem i naše djece, te svemu onome čega smo svaki dan udostojeni. U tim prepirkama, u kojima čisti svoje srce od gnijeva, on svakodnevno ispovijeda svoju vjeru. “Gnjevite se ali ne griješite, sunce da ne zađe u gnjevu vašem” (Ef. 4,26) – riječi su apostola Pavla, u kojima nas podsjeća da ovosvetska nepravda u našim srcima porađa protivljenje i gnjev. Međutim, svakodnevna molitva pomaže vjerujućem da sunce ne zađe u gnijevu njegovom.
Ubrzo su se na njegovim obrazima pojavile dvije krupne suze, koje su njegove oči i pogled učinile čistijim i prodornijim. Tek tada sam shvatio da dječak, čiju mi je sliku maločas na telefonu pokazao neobično liči na njega, te da je slika i prilika svog oca. Kada smo stigli do gvozdenog mosta na Majinskom putu, putevi su nam se počeli razilaziti, budući da je on morao da pođe do stana kako bi pokupio kutiju sa preostalim stvarima. Dok smo se pozdravljali, iznad nas se prepiralo sunce sa oblacima tamnim i uspijelo da ih razagna, najavivši tako neke ljepše i toplije dane…
Autor je profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog na Cetinju i đakon u crkvi Svete Trojice u Starom Gradu u Budvi
Mitropolija
