
Užitak je čak i samo prelistati, a kamoli prostudirati kapitalnu monografiju o Miloradu Bati Mihailoviću, koja je upravo objavljena u izdanju Galerije „Rima”. Jer reč je o poduhvatu vrednom pažnje: na 340 strana i luksuznom papiru svoje mesto našla su tri autorska teksta, čak 233 reprodukcije vešto uklopljene sa tekstom ali i samostalno, u kataloškom maniru i pregledno, biografija, bibliografija… Ovo štivo biće predstavljeno večeras od 18 sati u Galeriji Srpske akademije nauka i umetnosti – upravo među Batinim monumentalnim slikama koje krase zidove ovog prostora na pre dve nedelje otvorenoj reprezentativnoj izložbi posvećenoj stogodišnjici njegovog rođenja.
Urednice ovog izdanja su istoričarke umetnosti Marija S. Đorđević i Nevena Martinović (zaslužna i za biografiju), a Aleksandar Milojević u uvodnom tekstu izdavača napominje da je obeležavanje ovakve godišnjice jedinstven povod da se slikarevo stvaralaštvo ponovo nađe u fokusu stručne i šire javnosti, uz „priliku za nova preispitivanja osobenosti njegovog slikarstva, dešifrovanja autentičnosti njegove poetike i rukopisa, kao i na podsećanje na specifične pozicije koje je svojim delom zauzeo, kako u srpskoj i jugoslovenskoj tako i u pariskoj sredini”.
Prvi susret sa stručnim pogledom na deo umetnikovog prosedea čitalac ostvaruje kroz tekst prof. dr Lidije Merenik, istoričarke umetnosti, naslovljen sa „Kritičko slikarstvo i odabrano autsajderstvo. Rani radovi Milorada Bate Mihailovića”. Analizirajući bitna dela nastala u ovom periodu njegovog opusa i evocirajući danas svoje ranije susrete sa njima, ona se, dotičući se i njegovih reči da je „čovek koji beži od gomile”, upušta u uporedni pregled njegovih slika i radova njegovih savremenika i prijatelja iz Zadarske grupe, smeštajući ih u onovremeni kontekst (ne)podobnosti u socijalističkom realizmu. Apostrofira njegov „Autoportret sa šeširom”, potom „Procesiju na Korčuli” i „Srbiju sa bikom”, pa „Stari Bar”, portrete supruge Ljubinke i članova porodice, na koncu „Seljake za stolom”, „Beograd sa žutim nebom”…
„Rani radovi Bate Mihailovića gotovo da nisu odvojivi od ideologije Zadarske grupe. Iako otpor koji ona pokazuje nije u najranijim delima bio slikarski artikulisan ka modernističkom modelu, on je bio avangarda predstojećih promena političke i umetničke klime, činjenica koja je u srpskoj istoriji umetnosti ostala u senci Lubardine izložbe”, piše Lidija Merenik i zaključuje, između ostalog: „Sve Mihailovićeve slike nastale pre odlaska u Pariz s jedne strane zaokružuju umetničko-ideološki stav autora, a sa druge strane označavaju privremeni povratak tradicionalnoj definiciji žanra. Međutim, Mihailović i drugari uvode neretko nužna iščašenja u pripovedanje, koja su posledica kritičkog odnosa prema vladajućim idejama i ideologiji epohe. U tom slučaju vode do pojma metapripovedanja i metafiguralnog, tako da pojam ’realizma’ biva transcendiran u korist saopštavanja subjektivne istine autora koji remeti zatečeni poredak vernosti ’stvarnom’”.
Baveći se pariskim godinama Bate Mihailovića, prof dr. Ješa Denegri, istoričar umetnosti, u istoimenom tekstu vodi nas kroz kontekst vremena u kojem je slikar zajedno sa životnom saputnicom, takođe slikarkom, napustio Srbiju i otišao u Pariz zajedno sa kolegama iz Zadarske grupe 1952, ali i doba njegovog povratka na našu izlagačku scenu 1965, između kojih se desio njegov proboj u glavnom gradu Francuske i upliv u vode tamošnjih živih događanja, a koji se u tekstu prati i posredstvom brižljive hronologije Batinih izlagačkih pariskih poduhvata.
„Hteo sam da iskušam svoju hrabrost da se nađem u samom centru likovnih zbivanja” reči su ovog umetnika izrečene u jednom intervjuu koje Denegri navodi kako bi i sa tog ličnog aspekta osvetlio period u kojem nastaju Batine amblematske apstraktne slike – apstraktni pejzaži – upravo one po kojim ga najviše i prepoznajemo. Ističući i posebne posleratne umetničke pariske okolnosti i Batin „senzibilitet za prostor i svetlost” kao mogućnost za produbljenu trodimenzionalnost prostranstva, uz eksplikaciju na brojnim konkretnim primerima slika tog perioda i na reference uz njihovih naziva, on naglašava ono što bi i bila osobenost njegovog vitalnog izraza: „U ključnom i najkvalitetnijem jezgru slika središnjeg pariskog perioda, Mihailović primenjuje ubrzani slikarski postupak direktnog nanosa boje na platno, u mnoštvu raznorodnih poteza organizovanih po principu ’kontrolisanog haosa’. Taj postupak bitno je različit ne samo od automatskog rukopisa američkog polokovskog drippinga, nego i od gestualnosti vodećih predstavnika pariske lirske apstrakcije.”
„Topografija slikarstva Milorada Bate Mihailovića” naziv je teksta Marije S. Đorđević u kojem ona minuciozno ukazuje na njegovo celoživotno specifično osećanje prostora, „mapu umetnikovog/umetničkog kretanja”, koja je vidljiva i na hronološkoj liniji njegovog stvaralaštva i obeležena jasnim geografskim odrednicama unutar stvaralačkog opusa: Beograd–Pariz–Njujork. Kako ona dodaje, uvek u kretanju, njegova impulsivnost manifestuje se i kroz njegovo instinktivno reagovanjena na okolinu i atmosferu prostora u kojem boravi i koji predstavlja na svojim od kritike primećenim gradskim pejzažima.
„Slika u tom smislu predstavlja kompleksan prostor ukrštanja umetnikovog percipiranog, mišljenog i projektovanog pogleda”, piše autorka usmeravajući nas kroz podnaslovne celine i periodične karakteristike stvaralaštva u utočišnom Zadru i velikom Beogradu, kojeg ima na brojnim slikama i vedutama, potom na Korčuli, u Starom Baru i Parizu – gde se desila deformacija predmetnog kroz apstraktni pejzaž kao jezičku igru i ekspresionistički kolorit sukobljenih, dekonstruisanih formi – i na kraju u Njujorku, za slikara posebno upečatljivom i živom, u kojem se vraća obrisima prepoznatljivog i predmetnog. Tragajući za dušom mesta on formira lice grada, locirajući i sukobljenog pojedinca u haotičnoj svakodnevici i kroz slike Praga, Fesa, imaginarnih pejzaža…
Izvor: Milica Dimitrijević/www.politika.rs
