U našoj vlasti se pitanje časti u najviše slučajeva konfrontira sa znanjem, sposobnostima, stručnostima, motivacijom jer se ljudi koji klecaju u tim oblastima kompenzaciono pozivaju na časnost i odanost državi
Na osnovu časno uspostavljane petogodišnje tradicije Crna Gora minule časti pretvara u nove, skupe počasti, a počasti u nova zaduženja u čast onih što dobiše čast da rukovode pravom, čašću i slobodom države.
U naslovu i ovoj uvodnoj, pomalo rogobatnoj rečenici, čast se pominje samo devet puta. Premalo za državu srnogorskog istorijskog formata. Bez brige. Deficit časti ćemo brzo nadoknaditi. Dogodiće se to već tokom obećavajuće turističke sezone, ljetnjih vrućina, varljivih kiša i grmljavinskih nepogoda.
Crna Gora se uveliko sprema da ukaže čast novoj vladi. Očekujemo ceremoniju na kojoj ćemo mnogo puta čuti zakljinjanje u čast. Osim fraza o časti neće nam zafaliti ni pozivanja na savjest, pravednost, odgovornost. Dvadesetak ministara položiće zakletvu izgovarajući te, dobro nam znane riječi.
Znanje i kompetencije niko neće spominjati. To nije obuhvaćeno rezultatima izbora i Dontovim količnikom. Formiranje vlade pratiće samo pregovori o količini vlasti i časti. O kvalitetu i osposobljenostima neće se razgovarati.
Svečanom činu predstavljanja nove vlade Crne Gore, prisustvovaće stranački političari s ogromnim iskustvom stečenim tokom višedecenijskog korišćenja izraza „čast“, “vlast”, „ponos“, “obaveza” “dostojanstvo”, „država“, “prosperitet”.
Koliko su te riječi ruinirane i koliko su apsurda proizvele govori odredba o počasnim predsjednicima Crne Gore. Malo su nam bili uzastopni iscrpljujući i štetočinski mandati dva bivša predsjednika pa smo se potrudili da im po sili zakona predsjednikovanje produžimo, novim počasnim mandatima. Sve to ide na štetu građana Crne Gore kako u prethodnih 5 godina tako, moguće je, i u narednih 5 godina.
Dokle ide besmisao časti i počasti pokazuje i slučaj bivšeg počasnog predsjednika Crne Gore, inače beskompromisnog ateiste, koji je jednoj od svoje tri predsjedničke zakletve pridodao riječi “Tako mi Bog pomogao”. I njegov bog mu je zaista pomogao. Njegov partijski bog obezbijedio mu je pored trećeg sumnjivog i nezakonitog mandata i dodatni četvrti mandat počasnog predsjednika Crne Gore.
Znamo u čemu je jadac. Promućurni partijski bog na vrijeme je donio zakon o počasnom predsjednikovanju Crnom Gorom zbog sebe samog. Prethodnog počasnog predsjednika je iskoristio kao časni uvod za svoju skrivenu namjeru. Sada bivši glavni predsjednik polaže pravo na pet godina počasnog predsjednikovanja Crnom Gorom sa plaćenim kabinetom, saradnicima, obezbeđenjem, šoferom, službenim automobilom, protokolarnim susretima i naravno penzijom sedam puta većom od one koju imaju njegovi lojalni glasači koji su mu ispoljavali ljubav punih 30 godina. Pitanje je časti hoće li tu mogućnost bivši glavni predsjednik iskoristiti. Ako neće upamtićemo ga i po nečemu dobrom.
Inače božanski poredak na crnogorskom političkom Olimpu zasniva se na načelu koje se ni u čemu ne dotiče ni časti, ni ugleda, ni dostojanstva, ni savjesti. To načelo se iz kruga političkih bogova proširilo među narod. Postalo je omiljena uzrečica i glasovita crnogorska umotvorina. I počasni predsjednici i obični građani Crne Gore u svakoj prilicu ponavljaju “Mi rezervnu čast (državu) nemamo”.
Kakve veze ima čast običnog građanina sa izglasavanjem doživotnih privilegija neobičnim, počasnim građanima, predsjednicima, i inim zaslužnim umjetnicima, kulturnim i društvenim djelatnicima Crne Gore?
Možda nam u odgovoru pomogne Šopenhauer. Šopenhauer kaže:
„Čast je, objektivno gledano, mišljenje drugih o nama, a subjektivno, naš strah od tog mišljenja.“
Vlast objektivno gledano ne mari što obični građani misle o njoj. Mišljenja vlasti o običnim građanima Crne Gore su licemjerna, puna bijesa, kritike, nipodaštavanja i prezrenja. Strah običnih građana Crne Gore od mišljenja vlasti, odnosno neobičnih građana Crne Gore ispisao je istoriju našeg podaništva i samoponiženja. Obični građani Crne Gore izuzetno rijetko su se bavili bezčašćem neobičnih građana Crne Gore. Zbog straha naravno.
U autokratskim režimima pitanje časti je izlišno. Nije mi uopšte jasno zašto bi u maloj državi poput naše Crne Gore neko postavljao pitanje časti. Svako vrednovanje časti, ugleda, ponosa, uvodi nas u dodatni problem. CG okolnosti su ovo pitanje učinile krajnje diskutabilnim. I samo spominjanje časti dovodi do kontraverzi i teških komplikacija koje po pravilu završe u optužbama za nedostatak patriotizma i nebrigu za opstanak države.
U prosvećenim društvima malčice je drukčije. Ljudi od politike koji se ne povinuju onim elementarnim, makar i prevarnim, kodeksima časti rizikuju da budu kažnjeni i prezreni od strane javnog mnjenja. Kod političara u drugim državama svako javno pozivanje na čast pretpostavlja moguće izvinjenje i pokajanje makar u simboličnom vidu, kada naprave ogrešenje o ono što je ljudskoj civilizaciji poznato pod imenom čast.
U Crnoj Gori nikada nijesmo čuli ni izvinjenje ni pokajanje, ni ispovijedanje onih koji su prekršili pravila časti. Kod nas su se osnovni principi časti gazili, nemilice koristili pri svakom obroku, lomili i odbacivali kao upotrijebljene čačkalice. Štaviše, na upozorenja o prekršenoj, posrnuloj časti prekršioci su odgovarali bijesno i s prijetnjom. Svoje bezčasnositi pravdali su ljubavu prema državi i neprijateljstvima prema državi onih koji bi ih upozorili na bezčasnost.
U Crnoj Gori pozivanje na čast znači uvod u žestoku borbu sa realnostima i očiglednostima koje ogoljuju kodeks časti.
U našoj vlasti se pitanje časti u najviše slučajeva konfrontira sa znanjem, sposobnostima, stručnostima, motivacijom jer se ljudi koji klecaju u tim oblastima kompenzaciono pozivaju na časnost i odanost državi.
Sjećam se priče o jednom starom diplomati iz Crne Gore veoma cijenjenom u Ujedinjenim Nacijama kojeg je zbog stručnosti generalni sekretar UN tražio za svog pomoćnika. Na te vijesti iz UN-a reagovalo je ondašnje rukovodstvo Saveza Komunista Crne Gore i poslalo pismo UN -u zahvaljujući se na časti koja je ukazana Crnoj Gori dodajući da će u najkraćem roku CKSK Crne Gore posredstvom najviših državnih organa Jugoslavije poslati ime diplomate kojeg će Crna Gora predložiti za pomoćnika generalnog sekretara UN-a. Admnistracija UN-a je promptno odgovorila da se radi o nesporazumu jer to mjesto nije bilo namijenjeno Jugoslaviji kao članu UN -a (tada Crna Gora nije bila država) već imenom i prezimenom tom čovjeku, crnogorcu po porijeklu, koji se svojim radom istakao u službama UN-a. Uviđevši s kim ima posla Generalni sekretar UN -a je izabrao sebi drugog pomoćnika.
Zašto ovo pišem. Zato što državna istorija Crne Gore obiluje autokratima, despotima, uličnim barabama i kriminalacima koji su stekli zvanične statuse i protkolarne počasti, ne na osnovu svojih vrlina, sposobnosti, obdarenosti već na osnovu lažnih zaklinjanja u čast.
Ni oni koji polažu zakletvu ni oni koji ih slušaju, ni naši višemandatni i počasni predsjednici još ne ukapiraše da su čast i obaveza pojedinca koji je izašao na izbore daleko iznad svih podizanja državnih zastava, izvođenja himni, koračanja po crvenom tepihu koje počastvovani upražnjavaju u svojstvu predstavnika običnih građana.
U ime kojih zasluga je odata počast bivšim predsjednicima Crne Gore i ostalim doživotno počastvovanima i nagrađenima u Crnoj Gori?
Ne pokušavajte da u odgovor smjestite fraze o državnom kontinuitetu i identitetu, o časti i obrazu, o junaštvu i čojstvu, o sojskoj i čojskoj Crnoj Gori, , o kulturnim pregnućima i dostignućima, o uporednim iskustvima i paralelama, o Ustavnim tričarijama.
Shvatite, sve su to samo ambalaže za laže i paralaže.
Ranko Rajković
