Piše: Dejan Jovović
Bugarska, najsiromašnija zemlja u Evropskoj uniji, članica od 2007. godine, postala je prvog januara 2026. godine 21. članica evrozone, preskočivši očiglednije i prosperitetnije kandidate poput Poljske, Češke i Mađarske. Lev (lav na bugarskom) je bila valuta ove zemlje od 1881. godine, ali je od 1997. godine vezan prvo za nemačku marku, a zatim za evro.
Zemlja je postala punopravna članica šengenskog prostora 2024. godine. Sredinom prošle godine, ministri finansija EU podržali su bugarski plan za usvajanje evra, nakon pozitivnih ocena Evropske komisije, Evropske centralne banke i Saveta ministara EU.
Ulazak u evrozonu Bugarska je obeležila uz doček Nove 2026. godine vatrometom na trgovima širom zemlje. Međutim, uvođenju evra prethodile su izmene u budžetu, koje su građane u više bugarskih gradova izvele na ulice.
Dva pogleda
Za većinu urbanih mlađih preduzetnika u Bugarskoj, ova odluka predstavlja optimističan i potencijalno unosan skok – poslednji potez u igri koja je uvela Bugarsku u evropske glavne tokove – od članstva u NATO-u i EU, do pridruživanja Šengenskoj zoni, a sada i evru.
Za starije, ruralne i konzervativnije delove stanovništva, zamena bugarskog leva evrom izaziva strah i negodovanje. Ispitivanja javnog mnjenja pokazuju da je 6,5 miliona stanovnika Bugarske manje-više podjednako podeljeno po pitanju nove valute, a politička previranja ne olakšavaju monetarnu tranziciju. Prošlogodišnja anketa Alpha Research-a otkrila je da 46,5 procenata Bugara podržavalo usvajanje evra, dok se 46,8 procenata bilo protiv.
Građani su izražavali zabrinutost zbog mogućeg rasta cena i strah da bi zemlja mogla izgubiti deo svog nacionalnog identiteta. Ove strahove dodatno su pojačavali antievropske i proruske narative – slične onima koji su se mogli videti u baltičkim državama pre nego što su one pristupile evrozoni.
Od juna prošle godine, demonstranti su se okupljali u Sofiji tražeći da Bugarska zadrži lev. Koaliciona vlada premijera Rosena Željazkova izgubila je glasanje o poverenju 11. decembra prošle godine, posle masovnih višenedeljnih protesta širom zemlje protiv budžeta za 2026. godinu i njene neuspešne borbe protiv korupcije i podnela ostavku. Bugarska je prošla kroz sedam izbornih ciklusa u poslednje četiri godine – a osmi se, čini se iščekuje početkom sledeće godine.
Referendum o usvajanju evra predložio je predsednik Bugarske Rumen Radev, ali ga je odlazeća vlada odbila, pozivajući se na odluku Ustavnog suda prema kojoj bi takvo glasanje bilo pravno nemoguće. Predsednik Radev je u novogodišnjem obraćanju građanima poručio da je odluka o uvođenju jedinstvene evropske valute strateški izbor u kontroverznom trenutku.
„Moje uverenje je da je odustajanje od naše nacionalne valute trebalo da se dogodi nakon konsultacija sa narodom, ali vlasti nisu želele da saslušaju građane. Ovo odbijanje je bio jedan od dramatičnih simptoma dubokog raskola između političke klase i naroda, što je potvrđeno masovnim protestima širom zemlje“, poručio je Radev.
Tokom januara se u Bugarskoj može plaćati i u levima i u evrima, ali kusur bi trebalo da bude u evrima. Od prvog februara više neće biti dozvoljeno plaćanje levima. Do osmog avgusta 2026. godine, cene će se i dalje prikazivati i u evrima i u levima. Tokom januara, građani će moći da plaćaju gotovinom u maloprodajnim objektima koristeći i leve i evro, dok će trgovci biti obavezni da kusur vraćaju u potpunosti samo u jednoj od dve valute – evrima, ili, u slučaju privremene neraspoloživosti, u levima.
Trgovci mogu slobodno da odluče da li će prihvatiti mešovita plaćanja u dve valute u okviru jedne transakcije, ali ta odluka mora biti jasno naznačena na vidljivom mestu u prodavnici. Nakon završetka tehničkih prilagođavanja, podizanje gotovine sa bankomata biće moguće samo u evrima. Tokom 2026. godine, građani će moći da menjaju leve za evre u komercijalnim bankama širom zemlje, bez naknada ili provizije do sredine godine.
Nime, od avgusta 2025. godine, sve prodavnice u Bugarskoj su po zakonu bile obavezne da prikazuju cene u obe valute. Pogodnost je što jedan evro vredi oko dva leva (tačnije 1,95583). Kao odgovor na strahove da će cene biti zaokružene naviše, stvoreni su razrađeni nadzorni organi kako bi se zaštitili potrošači. A neke cene su zaokružene naniže: troškovi javnog prevoza u prestonici Sofiji trebalo bi da blago padnu.
Kako će nova valuta uticati na Bugarsku u celini, tiče se svih. Lekcije iz drugih zemalja nude dve verzije: uspešan „baltički model“ koji su sledile Estonija, Letonija i Litvanija, kombinujući evro sa reformama za pojednostavljivanje administracije, podsticanje investicija i borbu protiv korupcije, i „italijanski model“, gde su usledile godine stagnacije.
Pitanje tradicije
Svaka članica evrozone ima pravo da napravi jedinstven dizajn na kovanicama. Dizajn na poleđini novih evrokovanica izabran je, kako bi se prevazišla zabrinutost da Bugarska gubi suverenitet.
Bugarska je u opticaj pustila svoje prve evrokovanice sa likovima pravoslavnih svetitelja i natpisima na ćiriličnom pismu. Ulazak u evrozonu, prvi januar 2026, biće upamćen i po jednom istorijskom presedanu: Bugarska će postati prva država članica EU, koja uvodi evrokovanice sa prikazima pravoslavnih svetitelja i natpisima na ćirilici.
Umesto političkih figura ili ličnosti iz kulture i nauke, Sofija se opredelila za snažnu i jasno prepoznatljivu duhovnu simboliku. Na kovanicama od jednog i dva evra biće prikazane dve ličnosti, koje zauzimaju posebno mesto u pravoslavlju i bugarskoj istoriji: Sveti Jovan Rilski i Sveti Pajsije Hilandarac. Ovakav izbor ima dodatnu težinu i van granica Bugarske, posebno u grčkom kulturnom i crkvenom prostoru, budući da su oba svetitelja istorijski povezana sa grčkim jezikom i grčko-pravoslavnim obrazovanjem.
Na kovanici od dva evra biće prikazan Sveti Pajsije Hilandarac, jedna od ključnih ličnosti bugarskog nacionalnog preporoda. Iako se u Bugarskoj smatra duhovnim i narodnim obnoviteljem, njegov životni i monaški put bio je tesno povezan sa grčkim prostorom. Živeo je i delovao na Svetoj gori, pre svega u manastiru Hilandaru, gde je proveo veći deo svog monaškog života. Upravo tamo nastalo je njegovo najznačajnije delo, a njegov rad oblikovan je u okruženju u kojem su grčki jezik i vizantijsko crkveno predanje imali snažan uticaj.
Dejan Jovović: Srpski ekonomski paradoks – o fiksnom kursu dinara
Kovanica od jednog evra nosiće lik Svetog Jovana Rilskog, zaštitnika Bugarske i osnivača istoimenog manastira. Živeo je u devetom i desetom veku, u periodu snažnog vizantijskog duhovnog i kulturnog uticaja na čitav balkanski prostor. Istorijski izvori ukazuju na njegove veze sa Vizantijom, kao i na činjenicu da njegovi spisi slede grčku patrističku tradiciju, što svedoči o dubokom ukorenjenju u pravoslavno bogoslovlje i poznavanju crkvenog predanja.
Treba podsetiti da je Grčka, iako prva pravoslavna zemlja koja je uvela evro još 2001. godine, odlučila da na svojim kovanicama ne koristi religijske motive, već teme iz antičke i novije kulturne baštine. Bugarska, nasuprot tome, po prvi put uvodi pravoslavnu ikonografiju na zajedničku evropsku valutu, prateći praksu Vatikana i San Marina, koji na svojim kovanicama ističu katoličko nasleđe.
Ulazak Bugarske u evrozonu donosi i važnu simboličku novinu: zvanično prisustvo ćiriličnog pisma na evru. Na kovanicama će se nalaziti natpisi „evro“ i „stotinki“, kao i naziv države „Bugarska“. Na obodu kovanice od dva evra je ispisana poruka „Bože, čuvaj Bugarsku“.
Na kovanicama manjih apoena, od jednog do 50 centi, zadržaće se lik Madarskog konjanika — spomenika svetske kulturne baštine Uneska iz osmog veka. Centralna banka Bugarske odlučila se da zadrži ovaj prikaz, kako bi se očuvao kontinuitet sa dosadašnjom nacionalnom valutom, levom, ali i da bi se građanima olakšao prelazak na evro.
Istorija integracije
Bugarska je uvela valutni odbor 1997. godine kako bi stabilizovala svoj monetarni sistem nakon perioda visoke inflacije, i on je ostao na snazi do uvođenja evra, čime je doprineo evropskim integracijama i stabilnosti zemlje. Glavna prednost je postizanje monetarne discipline, niske stope inflacije i makroekonomske stabilnosti, uz privlačenje stranih investicija, iako je to na račun nezavisnosti monetarne politike.
Valutni odbor je monetarni organ, koji je dužan da održava fiksni kurs prema stranoj valuti. Radi se o aranžmanu sa fiksnim deviznim kursom koji je vezan za valutu „sidro“, zlato ili korpu valuta, gde se sav novac u opticaju može slobodno konvertovati u rezervnu valutu i osnovna delovanja centralne banke jasno definisana zakonom o centralnoj banci.
U Bugarskoj, valutni odbor je sistem monetarne politike koji fiksira bugarski lev (BGN) za evro (EUR) i obezbeđuje punu pokrivenost domaće valute deviznim rezervama, što donosi stabilnost cena, ali ograničava sposobnost centralne banke da vodi samostalnu monetarnu politiku, funkcionisanjem kao „automat“ za monetarni sistem, a ne kao diskrecioni organ.
Bugarski lev je bio vezan za evro po fiksnom kursu (1 EUR = 1.95583 BGN). Svaka izdata lev jedinica mora biti pokrivena evrima u rezervama centralne banke, što eliminiše rizik devalvacije. Bugarska centralna banka nije mogla da kreira novac po sopstvenom nahođenju; njena uloga je da održava fiksni kurs i da ne daje kredite bankama, delujući poput „automatskog“ mehanizma, za razliku od tipičnih centralnih banaka.
Prema tome, valutni ili monetarni odbor ima obavezu da određuju količinu novca u opticaju, koja ima pokriće u deviznim rezervama. Kao u sistemu zlatnog standarda domaći, valuta se automatski emituje i povlači zavisno od priliva, ili odliva deviza.
Pritom se kombinuju tri elementa: devizni kurs fiksiran za valutu sidro, automatska konvertibilnost (pravo da se domaća valuta zameni po fiksnom kursu) i podložnost sistemu, koji je regulisan propisima centralne banke.
Glavni razlog za uvođenje valutnih odbora svodi se na zahtev da se sledi politika vidljive antiinflacije. Prema oceni stručnjaka MMF-a, prednosti valutnog odbora svode se na ekonomski kredibilitet, nisku inflaciju i niže kamate, dok se ograničenja mogu ispoljiti kod zemalja koje imaju slabe bankarske sisteme ili su sklone ekonomskim šokovima. Sistem valutnog odbora jedan je od načina kontrole monetarne i devizne politike u kojem se emisija domaće valute vrši uz potpunu konvertibilnost u stranu valutu koja služi kao rezervna valuta.
Treba, međutim, naglasiti da uvođenjem ovog sistema zemlja dobrovoljno ustupa svoj monetarni suverenitet. Osnovni cilj modernih monetarnih odbora jeste obezbeđenje stabilnog deviznog kursa i niske inflacije, za šta je neophodno pokriće primarnog novca, dovoljno restriktivna fiskalna politika i zdrav bankarski sistem.
Valutni odbor može biti dobro rešenje za male i otvorene privrede sa velikom grupom razmenjivih dobara, kao i za one zemlje sa visoko izraženom makroekonomskom nestabilnošću.
S druge strane, valutni odbor sputava aktivnu monetarnu politiku i ograničava zaštitu od spekulativnih udara, dok je držanje rezervi neefikasno i ogleda se u nemogućnosti privrede da koristi raspoložive resurse. Uspeh sistema valutnog odbora zavisi i od toga da li država raspolaže dovoljno velikim deviznim rezervama, ali i od fleksibilnosti cena i zarada i uravnoteženih javnih finansija.
Bugarska tranzicija
Bugarska, koja je prošla kroz jednu od najtežih tranzicija od komunizma, pridružila se evrozoni 2026. godine. U junu 2025. godine objavljen je Izveštaj o konvergenciji koji je Bugarska zatražila od Evropske komisije i Evropske centralne banke, koji je bio završen u februaru. U njemu su bugarska ekonomija i zakoni upoređeni sa zahtevima za pridruživanje jedinstvenoj evropskoj valuti.
Ovo nije bio prvi takav izveštaj, ali do sada Bugarska nikada nije pokazala potpunu ispunjenost uslova za pristupanje. Međutim, ovaj put će biti drugačije. Bugari su verovali da će ovog puta Brisel i Frankfurt dati zeleno svetlo za članstvo njihove zemlje u evrozoni.
Bugari su dugo radili za ovaj trenutak. Zemlja se pridružila EU, i nadala se da će uskoro nakon toga zauzeti mesto za stolom evrozone. Bilo bi potrebno 18 godina, da se postigne taj cilj i postane 21 članica evrozone prvog januara 2026. godine.
Da bi se razumela ova putanju razvoja, treba se vratiti u 1990-e. Nakon teške tranzicije iz komunizma, Bugarska usvaja evro 18 godina nakon što se pridružila EU 2007. godine i suočila se sa nekoliko finansijskih kriza i pandemijom.
Tranzicija iz komunizma u kapitalizam bila je teška širom centralne i istočne Evrope. Ali slučaj Bugarske bilo je među najbolnijim. Nakon euforije zbog zbacivanja diktature, nastupila je realnost. Državne kompanije su nastavile da dominiraju ekonomijom i gomilaju dugove koje nikada nisu mogle da otplate. Pošto su ove kompanije zapošljavale mnogo ljudi i bile politički nedodirljive, banke su nastavile da pozajmljuju, a centralna banka i vlada su spasavale banke.
Dejan Jovović: Srpski ekonomski paradoks – o fiksnom kursu dinara
Do 1996. godine, više od 60 procenata kredita nije bilo otplaćeno. Zatvaranje banaka je narušilo poverenje u finansijski sistem čak i dok su „zombi” banke nastavile da rade. Kako je centralna banka štampala novac, nastala je kriza. Ekonomija se smanjila, kamatne stope i inflacija su porasle, a javni dug je skočio na više od 120 procenata BDP-a – neodrživo za zemlju sa nižim srednjim prihodima.
Političari i javnost su znali da su potrebne velike reforme. Ali dok su se diskusije o tome šta treba učiniti nastavile, „dno ekonomije se srušilo”. Do marta 1997. godine, godišnja inflacija je bila iznad 2.000 procenata. Kupovna moć penzija i prihoda dramatično je opala. Kako je valuta postajala bezvredna, ljudi su gubili svoju životnu ušteđevinu. Oni koji nisu imali dolare „pod dušekom” ili robu za prodaju na crnom tržištu nisu mogli da pokriju ni osnovne potrepštine.
Opozicija je došla na vlast, a novi premijer, Ivan Kostov – u tesnoj saradnji sa MMF-om – preduzeo je mere za stabilizaciju ekonomije. Najslabije banke su bile zatvorene, a pošto je javni dug (računato u levima) smanjen zbog inflacije, nova vlada je bila spremna da preduzme ključni korak ka stabilizaciji inflacije i podršci dugoročnom kredibilitetu i finansijskoj stabilnosti: stvaranjem valutnog odbora.
To je značilo čvrsto vezivanje vrednosti leva za međunarodnu rezervnu valutu, u to vreme nemačku marku, a kasnije evro. Bugarska je mogla da izda leve samo na osnovu svojih postojećih, a kasnije i novostečenih rezervi nemačkih maraka i zlata, sa ograničenom fleksibilnošću zasnovanom na dodatnim rezervama, koje su izdvojene da bi se garantovala stabilnost bankarskog sektora.
Bugarska narodna banka bi transparentno upravljala aranžmanom – što je ključno za održavanje poverenja. Da bi se ojačalo poverenje javnosti, vlada je zakonski uvela valutni odbor, koji je garantovao da sve promene u odboru moraju biti odobrene od strane Parlamenta i stoga javno objavljene.
Vlada je, takođe, pozvala MMF da verifikuje bugarske rezerve. U junu 1997. godine, dan pre nego što je valutni odbor počeo da radi, u trezoru centralne banke su konačno prebrojavane zlatne poluge. Ekonomija je počela da se stabilizuje nakon objave valutnog odbora u martu te godine. Inflacija je pala na 22 procenta do 1998. godine, a kamatne stope su, takođe, pale. U roku od nekoliko meseci, ekonomija je ponovo počela da raste. BDP je porastao za 3,5 procenata 1998. godine nakon pada od 10,9 procenata i 6,9 procenata 1996. i 1997. godine, respektivno. Javni dug je smanjen za skoro polovinu.
Bugarska je postigla teško izvojevanu pobedu. Ali u svojoj težnji ka članstvu u EU, zemlja je i dalje imala „planine” pred sobom. Slobodno tržište je zahtevalo privatna preduzeća i banke – koje ranije gotovo da nisu postojale. A država je morala da ojača vladavinu prava i svoj kapacitet da upravlja takvom ekonomijom.
Nakon relativne političke stabilnosti u prvoj deceniji valutnog odbora, naredne decenije su donele sve veću političku nestabilnost – i ukupno 18 različitih vlada – uključujući jednu koju je predvodio kralj (dete iz doba Drugog svetskog rata) i tri koje su predvodili biznismeni. Tokom ove turbulencije, valutni odbor i niska inflacija koju je doneo bili su izuzetno popularni. Ali neophodno fiskalno ograničenje je ponekad nametnulo teške izbore, a ljudi su „glasali nogama” – skoro milion od 8,5 miliona stanovnika zemlje emigriralo je tokom ovog perioda.
Ipak, Bugarska je mnogo postigla. Do 2007. godine, kada je EU dočekala Bugarsku kao novu članicu (zajedno sa Rumunijom), 75 procenata ekonomije bilo je u privatnom vlasništvu, uključujući sve banke. Ključne institucije su ojačane, a tržišta kapitala su počela da se razvijaju. Zemlja je dostigla status zemlje sa gornjim srednjim prihodima.
Miroslav Zdravković: Zamena dugova Zapadu za dugove Kini i BRIKS
Put do evra
Sa članstvom u EU, kreatori ekonomske politike Bugarske bili su fokusirani na svoj sledeći cilj: ulazak u Evropski mehanizam deviznih kurseva (ERM II), poznat kao „čekaonica za evro“. Nadali su se da će to postići u roku od dve godine, baš kao i baltičke zemlje koje su ušle u EU sa valutnim odborima. Zatim, već dve godine nakon toga, kreatori politike su mislili da bi mogli da traže punopravno članstvo u evrozoni.
Finansijske turbulencije koje su počele da pogađaju neke zemlje sredinom 2007. godine u početku su izgledale daleko od „Zemlje ruža”. Investicije su se slivale u zemlju, što je svakako bilo dobrodošlo. Ali kreditiranje u čvrstoj valuti, bum na tržištu nekretnina i preterano visok rast plata podstakli su dvocifrenu inflaciju i doveli deficit tekućeg računa iznad 20 procenata BDP-a. Ovi disbalansi, sprečili su Bugarsku da se odmah pridruži ERM II-u.
Zemlja je nastavila da radi na smanjenju jaza u bogatstvu sa drugim evropskim zemljama. Do 2009. godine, valutni odbor je još jednom dokazao svoju vrednost, a inflacija se vratila ispod 2,5 procenata. Ali turbulencija koja je počela 2007. godine sada je bila „uragan” – globalna finansijska kriza je stigla do centra Evrope, i mnogi su mislili da je sam evro u opasnosti i da evrozona neće uskoro razmatrati nove članice.
I niko nije ulazio u čekaonicu evra više od jedne decenije. Kratka, ali razorna domaća bankarska kriza 2014. godine pokazala je dubinu preostalih izazova u upravljanju. Ubrzo nakon toga, međutim, pod drugom vladom premijera Bojka Borisova, Bugarska je bila spremna da napravi još jedan veliki potez ka pridruživanju ERM II-u.
EU i Evropska centralna banka su je zvanično podržavale, ali i dalje oprezne nakon globalne krize i krize evrozone i usred zabrinutosti zbog vladavine prava u Bugarskoj. Zalagale su se za kontinuirani napredak u nizu dogovorenih pravnih i institucionalnih obaveza, uključujući mere protiv korupcije. Bugarska je ispunila ove zahteve do 2020. godine i konačno je ušla u ERM II u leto, a u Evropsku bankarsku uniju na jesen, zajedno sa Hrvatskom.
Dok je postizala ove prekretnice, vlada je radila na ubrzavanju konvergencije, istovremeno štiteći ljude i ekonomiju od pandemije i spoljnih šokova povezanih sa energetskim sektorom. Javna potrošnja, iako neophodna, podigla je inflaciju iznad nivoa potrebnog za konvergenciju, i san je ponovo odložen.
Do 2024. godine, vetrovi su ponovo „duvali u leđa” zemlji. Svetska banka je zvanično proglasila Bugarsku zemljom sa visokim prihodima – kulminacija dugogodišnjeg napornog rada i stabilnog rasta. Zemlja je odobrena kao članica Šengenskog prostora bez pasoša – što je dobrodošao glas poverenja iz Brisela. Valuta je bila poslednji veliki korak u evropskim integracijama Bugarske.
Kako su pandemija i energetski šok jenjavali, izveštaji o konvergenciji EU i Evropske centralne banke za 2024. godinu zabeležili su značajan napredak – uprkos potrebi za kontinuiranom budnošću, bugarski zakoni su ispunjavali zahteve EU. Ali inflacija je i dalje bila previsoka.
Do kraja godine, međutim, opala je, a bugarski centralni bankari, pod guvernerom Dimitrom Radevom, osećali su se samouvereno. Procene konvergencije se obično dešavaju svake dve godine, ali zemlja se toliko približila. Da li bi EU sprovela još jednu reviziju nakon samo godinu dana? Signali su bili pozitivni i u februaru 2025. godine Bugarska je formalno zatražila posebnu procenu konvergencije.
Džon i Niša Vajthed: Postavljanje temelja za američki fašizam
Koristi od evrozone
Skoro tri decenije nakon hiperinflacione krize koja je ostala urezana u nacionalno pamćenje, očekivani izveštaj je stigao. Bugarska je ispunila uslove za pridruživanje evrozoni, kao nova članica jedinstvene valute.
Ovo je, takođe označilo kraj valutnog odbora. Skoro tri decenije, kako su ekonomski ciklusi, vlade i krize dolazili i odlazili, odbor je opstajao. Štaviše, za razliku od nekih drugih zemalja, uživao je veliku javnu podršku za održavanje niske inflacije i obuzdavanje fiskalne potrošnje. Obični građani su rekli da im je zapravo žao što ga nema, što je značajno za prilično arhaičan instrument monetarne politike.
Bugari nastavljaju da raspravljaju o tome da li će usvajanje evra doneti koristi, koje prevazilaze one koje pruža valutni odbor. Neki se plaše gubitka monetarnog suvereniteta. Ovaj strah je pogrešan – odbor je davno korisno ograničio monetarnu politiku.
Članstvo u evrozoni donosi nekoliko koristi:
- Možda najvidljivije, svakom Bugarinu je to što će biti lakše putovati unutar Evrope bez skupih provizija za devizni kurs.
• Bankarska i finansijska stabilnost dobijaju podsticaj – pod valutnim odborom nije postojao neograničeni zajmodavac u poslednjoj instanci. Sistemski važne banke sada dele ovu funkciju sa Jedinstvenim nadzornim mehanizmom i Eropskom centralnom bankom.
• Bugarska ekonomija može direktnije učestvovati na tržištima novca i kapitala evrozone, što bi moglo značajno smanjiti troškove kapitala i premije suverenog rizika.
• Malo valutnog rizika koji je ostao uprkos valutnom odboru je eliminisan, što povećava poverenje investitora.
• Bugarska više ne mora pasivno da prihvata monetarne odluke Evropske centralne banke. Kao punopravni član, zemlja će imati reč u odlukama o monetarnoj politici. Njena skorašnja istorija kao zemlje sa srednjim prihodima i korisnika valutnog odbora daje Bugarskoj stručnost da proširi razumevanje Evropske centralne banke o potencijalnim budućim članicama sa Balkana i mogućnost da pruži tehničku pomoć zemljama van Evrope.
Broj država koje pokušavaju da izađu iz nestabilnosti i sukoba je na najvišem nivou nakon Hladnog rata, a lekcije iz Bugarske su duboko relevantne.
Valutni odbor je uspeo, jer je njegov mehanizam kombinovao strogu disciplinu sa dovoljno fleksibilnosti da obezbedi finansijsku stabilnost. Pravna transparentnost bila je još jedan faktor, kao i dosledna implementacija – zasluga državnih službenika zemlje i vlada svih stranaka. Najvažniji faktor za ovu dugovečnost bila je javna podrška – ljudi su razumeli koristi i troškove odbora i podržali ga.
Ne postoje univerzalna rešenja, a valutni odbori nekih zemalja su propali. Bugari mogu da ponude svoje iskustvo zemljama u tranziciji i mogu im pomoći i u dizajnu i u implementaciji.
Iako izazovi ostaju, od smanjenja stanovništva do kontinuirane borbe protiv korupcije, Bugari su završili „izvanredno putovanje” od hiperinflacije i ekonomskog haosa do jedinstvene valute.
***
Stručnjaci tvrde da će prelazak na evro ojačati bugarsku ekonomiju i odbacuju široko rasprostranjene strahove od inflacije. Ulazak Bugarske u evrozonu smatra se značajnim korakom ka dubljoj integraciji sa EU, koji će, prema očekivanjima, doprineti stabilnosti i olakšati trgovinu.
Pre Bugarske, evro je 2023. godine uvela Hrvatska. Ostalo je još šest država članica EU koje ne koriste evro – Danska, Mađarska, Poljska, Rumunija, Češka i Švedska.
Jedino Danska nije u obavezi da uvede evro, pošto je dobila izuzeće Mastrihtskim sporazumom iz 1992. godine. Preostalih pet država članica imaju obavezu da počnu da koriste evro, nakon što ispune kriterijume konvergencije (ERM II), ali trenutno nijedna zemlja nema to u planu. Građani Švedske su odbili uvođenje evra na referendumu 2003. godine, dok su Danci to učinili tri godine ranije.
Evro van EU koristi kao nacionalnu valutu i nekoliko drugih manjih zemalja, kao što su Andora, San Marino, Vatikan, Monako, Crna Gora (prećutan zahtev), kao i teritorija tzv. Kosova.
Dr Dejan Jovović je naučni savetnik – ekspert za međunarodne finansije i redovni član Naučnog društva ekonomista Srbije.
Izvor: Novi Standard
