Piše: Oliver Janković
Prošle godine je Rafael Nadal osvojio Rolan Garos, svoj za sada poslijednji gren slem, tako što mu je polufinale predao povrijeđeni Zverev. Nikom to nije smetalo da konstatuju 22 najveću tenisku titulu u vlasništvu Španca, koji je u tom momentu bio za dva takva pehara ispred Đokovića. Godinu dana kasnije, opet u polufinalu Rolan Garosa, povrijeđeni Alkaraz ne želi da preda meč Novaku Đokoviću, pri 1 : 1 u setovima. I šta da radi Novak? Da on preda? Teniska pravila ne dozvoljavaju nekakvo viteško odlaganje niti bilo kakvu inicijativu zdravijeg protivnika po tom pitanju.
Naprotiv, najviteškija i najsportskija varijanta koja je Đokoviću preostala bila je da igra do kraja. Bez iživljavanja i brutalnih zloupotreba protivničke povrede. Jedini koji povredu ne tretira na pravi način, koji je ne-upotrebljava kako treba jeste – Karlos Alkaraz. On zbilja hrabro i odvažno nastavlja, rizikujući zdravstvene komplikacije. Samo, jedini pravi odgovor na to nije bilo kakvo popuštanje Đokovića, nego upravo igra do kraja.
I tako je naš šampion ušao u još jedno pariško gren slem finale u kom će se boriti za 23. titulu najvišeg formata, kao i za povratak na 1. mjesto ATP liste. Na kom je do sada bio talentovani i impresivni Alkaraz.
Da li je to u redu?
Sve što je mladi Španac uradio u proteklih godinu dana posljedica je njehovog nestvarnog talenta i eksplozivne energije. Oni su ga doveli do tog prvog mjesta i pobjeda nad Đokovićem, Cicipasom i Medvedevom. I sve je to impresivno u pogledu momentalnog, trenutnog postignuća. U pogledu maratonske discipline zvane atp poredak i broj titula, stvari stoje drugačije. Ta disciplina zahtjeva izdržljivost, raspored snage i postojanost uspjeha. Alkaraza ne sluša tijelo? Pa to je konstatacija ravna onoj da sprinter ne može trčati 3 000 metara. Ono što je Španac radio tokom prva dva seta juče bilo je na granici čuda. I to je moralo imati cijenu: ili da postanu vidljiva njegova krila koja bi pokazala da Novak preko puta sebe ima nad-čovjeka, ili – grčevi u ekstremitetima. Nažalost, pokazalo se ovo drugo.
Sportskim jezikom rečeno: dok god Alkaraz ne bude sposoban da počisti Đokovića sa terena kao što to radi drugim protivnicima, a da pri tom nema grčeve ili druge zdravstvene probleme, do tada tron pripada boljem, zdravijem, izdržljivijem i iskusnijem. Drugih takmičarskih mjerila nema.
Toliki neostvareni a vrhunski talenti ostali su u sjenci pucanja sopstvene fizičke izdržljivosti. Đoković, Nadal i Federer su, poput pravih maratonaca, umjeli da rasporede svoj tempo i nalete nebeskih darova. Upravo je ova atipična pobjeda Đokovića nad Alkarazom pokazala takmičarsku superiornost 36-godišnjeg Srbina nad 20-godišnjim Špancem. Zato, dečko odmori i oporavi se. Presto pripada boljem.
