Probajte da nađete ozbiljan dokumentarac o Njegošu ili o Marku Miljanovu koji je napravila Crna Gora. Ni strip “Gorski vijenac” nije napravljen u Crnoj Gori. Nema čak ni da valja audio formata, a za to je potreban jedan dobar glumac sa jakim glasom i studio sa dobrom opremom
”Kad naučiš da čitaš, bićeš zauvijek slobodan”. Ovo su riječi Frederika Daglasa, čovjeka koji se odmetnuo, pobjegao od ropstva, glavom bez obzira, a postao je jedan od najuticajnijih ljudi devetnaestog vijeka. Shvatio je moć znanja, naučio da čita i piše pa postao jedan od najboljih govornika ikad.
Najzanimljivije je što u njegovim govorima nema suvišnih riječi. Svaka je riječ na svome mjestu, nema što da se doda, nema ništa da se oduzme. Skoro bez greške. Prosto djeluje nevjerovatan njegov životni put, činjenica da je uspio da fascinira svu Ameriku i dobar dio Evrope svojom erudicijom. Shvatio je svoju ulogu, i iskoristio oratorske sposobnosti ne samo da izdigne sebe, već da budi ljude, da se ropstvo što prije okonča.
Nedavno je HBO prikazao dokumentarac o njegovom životu. Glumci izvode njegove govore, ali sa toliko žara da se iz svake rečenice vidi i osjeća koliko mu se dive. Njemu koji je bio putnik, reformator, a postao je i najprodavaniji pisac. Sudeći po njegovoj korespondenciji, vjerovao je u dijalog, u moć riječi. Vjerovao je da se država može funkcisati samo ako je nacija mudra, poštena i ako njeguje vrline. Vjerovao je i da ako nema borbe, nema ni progresa. Frederik Daglas mijenjao je SAD, mijenjao je zemlju na bolje. Činio je to do kraja!
Takođe je zanimljivo kako se probijao i penjao na društvenoj ljestvici, brže od svih iako su drugi bili u prednosti. On je shvatao moć fotografije i plasiranja pravih riječi, tako da su svi kasnili za njegovim idejama makar 50 godina. Njegov prodoran pogled, polu-profil, frizura, stav, sve je savršeno, moćno i magično, istovremeno.
Ako bi tražili pandan Frederiku Daglasu kod nas, mogli bi da nađemo dva skoro po duhu i misiji identična lika. Prvi je Njegoš, a drugi je Marko Miljanov. Obojica su imali sličnu društvenu ulogu, s tim što se Marko Miljanov takođe kasno opismenio, a birao je vješto riječi. Vrijeme u kom je Frederik Daglas živio poklapa se sa Njegoševim dobom, a poklapa se i način na koji je ostvarivao korespondenciju sa ljudima. Svako pismo je djelo za sebe.
Ono što ih razlikuje nije ni boja kože, nije ni stil pisanja, nije ni erudicija. Razlikuje ih odnos sljedbenika prema njihovom djelu. U Crnoj Gori se Njegoš voli “na priču”, odnosno, mnogo više govorimo da ga volimo nego što to pokazujemo. Isto je i sa Markom Miljanovim.
Probajte da nađete ozbiljan dokumentarac o Njegošu ili o Marku Miljanovu koji je napravila Crna Gora. Ni strip “Gorski vijenac” nije napravljen u Crnoj Gori. Nema čak ni da valja audio formata, a za to je potreban jedan dobar glumac sa jakim glasom i studio sa dobrom opremom.
Makar na youtube da ih metnemo, i taj titl da nalijepimo, nije to toliko teško.
Ako nam treba reper ili preferentna tačka (benčmark) uvijek možemo da pogledamo HBO dokumentarac: “Frederick Douglass: In five speeches”.
Đuro Radosavović
Izvor: Vijesti
